U voštanici svitanja trag istine, buktinja sunca grli dan,
na hridi tihuje Prometej nadanja,
na obzoru privid besmisla.
Osjećam entropiju vremena, zgušnjavanje bez pomaka, čekanje u vakumu ničega, nedogađanje bez smrtnih rana,
u praznini nutarnje palanke tromost tihog umiranja. U proturiječnosti trenutaka sukob zbilje i sjena prošlosti,
svjesni mazohizam, izlječujuća bol, oslobađanje iz krletke sumnji i strahova.
U katakombama pamćenja pronalazim beketovsku sebe, bjegunicu iz zbilje, sužnjicu u užarenoj praznini zaborava.
Prodirem u podsvijest, u prostor nedogađanja, u lednicu zatomljenih sjećanja. Sama, ostala sam sama u paučini vremena.
Živim vrhunac samoće, hladno mi je, u odaji ogleda i odjeka utjelovljujem apsurde.
Ukradena bogovima vatra sudbine sagorjeva sama u sebi i sama iz sebe plamti dolazeće vrijeme.
Na obroncima zbilje kotrljajući kamen, poslanje trenutka romori istinom.
Nema ga, ne postoji uzaludan čin!
U kovitlanju svijesti sinopsis apsurda, ne odustajem, živim ih svjesno, ushitom osjećanja
uprisutnjujem zbilju.
Ćutim nadanje, ugodu vjerovanja u uvijek iznova rađajuću svjetlost. Iz pjeska i pjene izranja Venera.
"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle izniknuti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Sjedili smo na zidinama Grada, 1986, naše naglo ljeto i naši prvi dijalozi.
Vidjeh Dianin hram u plamenu, Herostratovu bezumnu želju za slavom, njegovu zloćestoću u prokletsvu vječnosti.
Vidjeh, u stećcima bogumilskim uklesane istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu, prevaru ljubavi, na obali Mnemozine rađanje Venere… šapnuh.
Uvijek sam nagonski slijedio neku nevidljivu zvijezdu... U meni je neka anarhija, neki strašan nered. Stvaranje me stoji tisuću smrti, jer se radi o redu, a čitavo moje biće odbija red. Ali bez njega bih umro razbacan… izgovorio si Camusovu misao.
Udaljavali smo se od Sunca. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime.
Sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti… besmislom si dokazivao moć ovoga ovdje i ovoga sada.
Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Oslobodih se postojanosti odbijanja apsurda. Oćutih titraj nečeg bezimenog, spoznah, nedokazivost istine se sanja.
"Možda živjeti apsurdno da bi se apsurdu učinio kraj, baciti se na sebe svom silinom kako bi se skok završio u naručju drugog. Tako, vrhunac samoće vodi do vrhunca zajedništva, do velike obmane druženja sa bližnjim, do usamljenog čovjeka u dvorani ogledala i odjeka" Julio Cortázar (Školice)
Uranjam u odaju ogledala i odjeka, osjećam apsurdnost trajanja u iluziji, tražim smisao. Neki davno zaboravljeni zagrljaji se slijevaju u trenutak. Sjećanja na dlanovima pričaju priču, titraju davnim nemirima, onim prvim uzbuđenjima koja zaledih u podmorju. Kada zagrije nutarnje sunce otkidaju se komadići leda i pretaću u pjenu koja grli pjesak vremena…
Izranja ljubav, apsurd dokazuje njenu neuništivost… svi njeni titraji se gnjezde u ovome ovdje i ovome sada… ljubav je uvijek pobjednica… sa Nikinim stijegom korača bojišnicom sudbine… utjelovljena u Sizifu dokazuje da nema gubitnika… volim Sizifa u svakom čovjeku… i Prometeja koji ni pod mukama ne odustaje od dobrote…
Tražeći smisao spuštah se pakao da osjetim izgaranje u bolnim uspomenama… bila sam bjegunica… ali nikada nisam izgubila tračak nadanja u lakoću postojanja…
Sjećam se odsanjane partije šaha, slike crno bijele istine, slike bez nijansi, bez rapsodije boja. Bila sam crno bijela kraljica na crno bijelim poljima života, smisao besmisla nespretan nesklad u viziji nepostojećeg sklada…
Camusova istina, filozofsko samoubojsvo, gradnja kula u zraku koje nestaju u vjetrovitim zapusima života. Na šahovskoj ploči života nema pobjednika i nema gubitnika. Rat svjetova se događa u glavama nesretnih. Svi smo mi od istog tkiva satkani. Osuđeni na svjesnost koračamo ranjivi pod zvjezdama.
Iznjedreni iz ognjila vremena nosimo u sebi vatru početka… vatru koja ponekad peče jer ta vatra smo mi. Ponekad grije i širi plamene jezike u nama i oko nas, daruje nam Prometejsku hrabrost. Mi živimo svjesni svoje čudi i svoje kobi, mi osuđeni na boli, patanje, tuge i sreću… u tom kolopletu osjećanja padamo i uzdižemo se… i postajemo i ostajemo pobjednici nad sobom samim…
U odaji ogledala i odjeka živimo vrhunac samoće, u samotnosti prekaljeni izlazimo sretni pod koplja dnevne svjetlosti… i volimo blizinu srodnih duša koje susrećemo na našem ovozemaljskom putovanju ka zvijezdama…
Prolutah arhivom. Ovaj davno napisani tekst nije izgubio moć. Prohujalo je vrijeme bez pomaka. Na bojišnici zbilje gine vjerovanje u bolje sutra...
Dotaknula me sjeta, uvukla se u pore, zaokružila kolobar oko misli. Nedozvoljava im pretakanje u osjećaj. Entropija trenutačnog stanja, gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora…
Opsada misaonog ludila, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Muk mučne neprilagodljivosti promjeni vidokruga. Tišina misterije bez odluke i zaključka…
Pokušavam je reflektirati u bol… bol je svjedočanstvo osjetilnosti…
Promatram bjelinu monitora. Na zaslonu se gomilaju nesuvisla promišljanja. Svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja, ka znakovima ovozemaljskih zbivanja, ka uzrocima kriptodepresije beskrajne panorame trajanja…
Gubljenje razine ideala u korist svrsishodnosti. Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku realnost, kako ispisati poeziju suza ne bježeći u nedohvatne nebeske visine, kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela, kako razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke sebi samoj.
Kako stvoriti slap rečenica koje ne dotiću ljubav, ne okrivljuju je, ne ranjavaju je, ne dozvoljavaju joj da se utopi u monotoniji brižne svakodnevice…
Ljubav bdije nad vremenom… Ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…
Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji gladuju, je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji tumaraju stazama mračnih slutnji, je li moguće biti tješitelj ucviljenih prijatelja bez mogućnosti da mjenjamo svijet…
Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava. Na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…
Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?
Oslobodimo se žalopojki i tugovanja nad samim sobom... osmislimo nutrinu... zakoračimo u ovo veliko ništa koje nas proždire... ne možemo se sukobiti sa cijelim svijetom... možemo se sukobiti sa osobnim greškama... svi ih skrivamo u sebi... Lako je jecati nad nesretnom sudbinom... filozofija egzistencijalizma nas uči kako svjesno živjeti apsurde... i živeći ih pobjeđivati... dočitavam Camusa... u njegovim tekstovima se nazire istina ovoga ovdje i ovoga sada... ne dozvolimo da Sizifova i Prometejeva žrtva budu zaboravljene...
