Sizifovo vrijeme...
Ushit jutarenja,
u suzvučju nas i vremena,
u konsonacama pučine
i disonanci podmorja
zrno mira.
Iza otoka
izranja dan,
rađa se sunce,
oslijepljuje tminu,
osmišljava apsurde
konačnosti,
otvara školjku.
U njenoj utrobi
ljubav.
Ostvaruje se
dimenzija zbilje,
strune svjetla
vjetrom vremena
zaobljuju prostor.
Žrtva vatronoše,
našim nebom se
rasuo plam
ukraden
bogovima.
Obodom besmisla
kotrljajući smisao
rađanja,
obznanjuje se mit
o nepostojanoj
uzaludnosti.
Ljubav u
tvojim očima.
U sjeni tvog osmijeha
se rađa mladi dan.
Dijana Jelčić
O čovjeku i njegovim apsurdima Oznake: Camus, apsurdi, ljubav
|
