Kozmogonija besmisla...
Prolutah arhivom. Ovaj davno napisani tekst nije izgubio moć. Prohujalo je vrijeme bez pomaka. Na bojišnici zbilje gine vjerovanje u bolje sutra...
Dotaknula me sjeta, uvukla se u pore, zaokružila kolobar oko misli. Nedozvoljava im pretakanje u osjećaj. Entropija trenutačnog stanja, gomilanje pitanja bez naslućujućih odgovora…
Opsada misaonog ludila, bez okusa, mirisa, boja i zvuka. Muk mučne neprilagodljivosti promjeni vidokruga. Tišina misterije bez odluke i zaključka…
Pokušavam je reflektirati u bol… bol je svjedočanstvo osjetilnosti…
Promatram bjelinu monitora. Na zaslonu se gomilaju nesuvisla promišljanja. Svijesna nemoći tražim puteve ka vratima događanja, ka znakovima ovozemaljskih zbivanja, ka uzrocima kriptodepresije beskrajne panorame trajanja…
Gubljenje razine ideala u korist svrsishodnosti. Kako se osloboditi ne napuštajući zemaljsku realnost, kako ispisati poeziju suza ne bježeći u nedohvatne nebeske visine, kako izroniti iz mrtvog mora bez dozivanja anđela, kako razotkriti svoju dušu bez opasnosti da se izričaj slije u lirske žalopojke sebi samoj.
Kako stvoriti slap rečenica koje ne dotiću ljubav, ne okrivljuju je, ne ranjavaju je, ne dozvoljavaju joj da se utopi u monotoniji brižne svakodnevice…
Ljubav bdije nad vremenom… Ne odustajem od pitanja… istina se krije u potonulim pejsažima ljudskog vjerovanja… depresija se zrcali na licima… našla sam se u žrvnju tlapnje koja obeshrabruje i najhrabrije vizionare sreće…
Je li moguće u ovom vremenu napisati pjesmu utjehe onima koji gladuju, je li moguće iscrtati poetski putokaz onima koji tumaraju stazama mračnih slutnji, je li moguće biti tješitelj ucviljenih prijatelja bez mogućnosti da mjenjamo svijet…
Kako objasniti snagu odluke koja izranja iz bolinih iskustava. Na koji način osmisliti besmisao misaonih sučeljavanja sa samim sobom… ukazati na nepotrebnost neostvarivih želja… ublažiti okrutnost lihvara na čijim prstima bdije miris brojanja ukradenih kovanica…
Ima li smisla u trojstvu zemljina nagnuća, ekliptike sunca i besmisla tihog umiranja pokušati pisati novu utopiju?
Oslobodimo se žalopojki i tugovanja nad samim sobom... osmislimo nutrinu... zakoračimo u ovo veliko ništa koje nas proždire... ne možemo se sukobiti sa cijelim svijetom... možemo se sukobiti sa osobnim greškama... svi ih skrivamo u sebi... Lako je jecati nad nesretnom sudbinom... filozofija egzistencijalizma nas uči kako svjesno živjeti apsurde... i živeći ih pobjeđivati... dočitavam Camusa... u njegovim tekstovima se nazire istina ovoga ovdje i ovoga sada... ne dozvolimo da Sizifova i Prometejeva žrtva budu zaboravljene...
Oživimo ih u sebi...
Dijana Jelčić
Oznake: besmisao, apsurdi, bojišnica zbilje
|
