U radnom kutku...
"U svakom se čovjeku nalazi ogroman potencijal. Vjeruj u svoju snagu i mladost. Nauči se beskonačno ponavljati - Sve ovisi samo o meni."
Andre Gide
Zakrabuljena siluetom bezimenog osjećaja dugo nisam ćutila maskeradu svjesti. U razgovoru sa imaginarnim sugovornikom nisam osjećala kako razgovaram s nekim velikim nikim u sebi. Retoričkim trikovima pokušavah sebi samoj objasniti apsurd nutarnje palanke u kojoj sam kopnila. Pisala sam tužaljke vremenu i sebi, čitala egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u svrsishodnosti svakodnevice.
Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" filozofkinje Simone de Beauvoire. Jednostavnošću obrazovanog jezika je opisala je deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove razgovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Kao da se moć te tankoćutne kronike pretočila u mene osjetih skučenost zbilje u kojoj sam životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja spoznah istinu. Pakao i planet malog Princa nosimo u sebi, kako ćemo živjeti ovisi o nama. Otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.
Pred spoznajom se prosula rajska livada puna mirisa i boja koji su se ispreplitali sa zvukom gonga. Objavljivao je jutrenje uma. Zaustavih se pod snopom toploga zlata i udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja sa njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti. Svijest skinu koprenu strahovanja i sumnji i odjenu boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan.
Koji je dan danas? upitah.
Dan za ljubav, šapnuo si.
Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.
Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije, impertiv izrečen nježnošću tvoga srca.
Uronih u zapovjed i osjetih kako nestaju granice između različitosti. Oćutih komplementarnost anđela i demona.
Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom svjesti.
Izroni u stvarnost obogaćena smislom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje.
Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje. Ravnoteža između očevidnog i poetskog obznanjuje sklad života.
Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem će taj suptilni korak u tankoćutnost svjesti postati djelotvoran. No, odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.
U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja.
Oprostih se od nutarnje palanke, od osrednjosti i vječnog traženja krivca i krivnje. U dolini tvoga sunca osjetih snagu svjetlosti i postadoh robinja te ljepote.
Upletena u mreže snovitosti, slobodna u životu, odlučih se za ljubav, za smisao života.
Zato u radnom kutku našeg doma naše razgovore, naša misaona sučeljavanja, našu ljubav i prijateljstvo pretačem u štivo... riječima utjelovljujem prohujale trenutke, ne dozvoljavam im zaborav.
Dijana Jelčić
 Oznake: ceremonija oproštaja, egzistencijalizam, smisao
|
