Svitanje svijesti...
Bože moj, kada bih imao jedan komadić života… Ne bih pustio da prođe ni jedan jedini dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim. Uvjeravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živio bih zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Gabriel Garcia Marquez... zaljubljen u ljubav
Svjestozornica...
Čitala sam njegovo oproštajno pismo, začudnu ispovijest čovjeka koji je svojim djelima obogatio knjižnicu svjetske literature. Svaka riječ se pretočila u dubinu svijesti, postajala jedno od tisuće sunca u galaksijama nutrine. Zaljubljena u ljubav osjetih buđenje nove svijesti.
Duboko u meni titra božanska iskra, točka prividnog mira, nutarnje oči. Njima ne gledam, njima osjećam moju nedjeljivost od kozma.
Ćutim titraje energije iznjedrene iz prsnuća Lux primusa. Nevidljiva ruka "stvoritelja" je zlatnim srpom požnjela snop tame i dotada ničim se prosulo sjeme života. Rodio se svemir. Ta mala zrnca svjetlosti izrastaju u sunca, stvaraju paralelne svjetove. Na jednom malom nevažnom zrncu sunčane prašine, u zabačeom kutku svemira, zače se klica iz koje će niknuti biće koje će postati svijest univerzuma. U središtu tog bića zablistaše "oči božje" i prodriješe u tamu do samog njenog korjena, do njenih vječnih titraja koji su spleli tijelo i dušu u jedno jedino i neodvojivo od sebe.
Bljeskom svjestozornice prestajem biti marioneta u teatru života, postajem sudionikom te ljepote i živim trenutak u kojem želim progovoriti o svemu što mislim. Više ne vrednujem vrijednosti nego značenja, spavam manje, a sanjam više. Svaka minuta u kojoj sam zatvorila oči mi krade 60 trenutaka životne boje, svaka minuta u kojoj sam isključila uši oduzima 60 trenutaka zvukova radosti.
Slušam glas onih koji me vole i pamtim riječi. To je glas istine, simfonija univerzuma koja mi priča da sutra ne postoji i da ni jučer više nije važno. Promatram nebo i spoznajem, sreća nije u oblacima nego na stazi kojom kročim. Govorim ono što osjećam i uistinu činim ono što mislim. Živim trenutak kao da je poslijednji i svjestozornica u meni mi dozvoljava da budem čuvar ljubavi na vratima sna iz kojeg se ne želim probuditi.
Ovo je trenutak u kojem govorim istinu i šapućem žao mi je zbog svega do sada neizgovorenog, molim oproštaj za grubosti i zahvaljujem za ljubav, ljepotu i sve lijepe riječi. Svu tugu i sva nesretna stanja nacrtah na komadiću leda otrgnutog iz ogrtača tihog mirovanja i čekah izlazak sunca.
Budi se sunce, probudio se grad, budnost je tu, u tragovima sanja…
U srcu Anđeo vatre, ognjilom sreće se oprašta od prohujalog.
Natopljen zlatom se razlijeva prvi dan. Na prozoru bijela golubica, znak ljubavi i mira.
Dobro nam došlo dolazeće!
Dijana Jelčić
fotografije... Jasna MarcelićOznake: Gabriel Garcia Marquez, zaljubljen u ljubav, svjestozornica
|
