"......istina je, mi volimo život, ne zato što smo navikli živjeti nego zato što smo navikli voljeti. Uvijek ima pomalo ludila u ljubavi. Ali uvijek ima i pomalo uma u tom ludilu, uvijek ima ludila u metodi kojom se koristimo. Vjerovao bih samo u onoga Boga koji bi se znao igrati. A kad sam vidio svog đavola, našao sam ga ozbiljnog, temeljnog, dubokog, svečanog. To je bila duša teže, duša gravitacije zbog koje padaju sve stvari. Ubija se ne gnjevom nego smijehom. Naprijed, hajde idemo ubijati dušu gravitacije! Naučio sam koračati, otada dozvoljavam sebi trčanje. Naučio sam letjeti i otada ne dozvoljavam da me najprije netko gurne da bih krenuo s mjesta. Sada sam lak, sad letim, sad vidim sebe pod sobom, sad se Bog igra kroz mene. "
Friedrich Nietzsche.
Željela sam zaborav, pokušavala odagnati pamćenje. Sjećanje ima moć putovanja kroz vrijeme, vječnu povratnu kartu u trenutak. Otužna je to spoznaja bjegunice. Otišla sam u nepoznatom pravcu… u daljine…
Trčala sam poljima punim mirisa ne osjećajući proljeće… lutala gradom snažnih vjetrova… odmarala se na salinama oceana… konture uspomena su bile tu… utkane u plavetnilo neba … u kliktanje galebova… u pjeni morskih valova… u šapatu vjetra… gledale su me iz oblaka… iz romora kiše… iz bijelih pahuljica... tugovala sam… odbjegla od sebe u prostranstva nepostojećih želja... u krajolike nepoznatih žudnji... izgnanica iz topline… prosjakinja na dlanu trenutka… pustolovka bez truna ludila... bez godišnjih doba... uhvaćena u zamku netalasanja...
Srce je otkucavalo tišinu… bez pomaka… bez uzbuđenja… bez nemira… bez mahnitanja… u ravnodušju svijesti je umirala nada… zaustavih se na rubu bezdana… korak do ništavila…do pada u mediokritetsko samosažaljevanje...
Ubi dušu gravitacije... slijedih nietzscheanski imperativ kojim se uči letjeti... barem u snovima. Sanjala sam letenje. Lebdjela sam, odvajala se od dušogrizja koje me proganjalo, od raspuknuća ljubavnog zanosa.
Bila je noć punog mjeseca.
Dogodio se bljesak ćilibarskog sjaja, glas je stigao kasnije... svjetlost je uvijek brža... stigne iznenada i najavi oluju osjećanja... razumjela sam govor munja i gromova... čekala prolom oblaka... i nebo je proplakalo suzama svetog Lovre.
Jedna zvijezda padom dotaknu tišinu. Srce je promijenilo ritam.
Na horizontu svitanja vidjeh Volto Santo... i to više nije bio san... pretočio se u zbilju... pogledah u nebo… zlatna hostija je izranjala na obzoru mladog dana… mjesec se smiješio odnoseći dugu mračnu noć... osjetih spokoj u nemiru, u drugačijim otkucajima srca… naučih se ponovo smijati.
Vratih se sebi…
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s neta... Dalieva Gala, David Hamilton i stilizirani Volto Santo
U savršenstvu kruga otkrih nesavršenstvo nutrine, u simetriji iluzije nesimetriju stvarnosti. Sectio divina mi darova ljepotu istine. Postadoh sanjačica prostora, pustolovka vremena i postojanka zbilje. Trojstvo opsjene me vodilo putevima nepostojećim na zemljopisju.
Hodala sam stazama uma, zaustavljala se u cvjetnjacima osjećanja, na rubovima osjećajnih polja brala makove i ispijala opijum njihove nutrine.
Prognani iz polja plodnosti oni svojom ljepotom omeđuju žitnicu budnosti, zatvaraju obodnicu jave, stražare na dverima snovitosti i omamljuju trezvenost. Omamljena prođoh kroz vrata mjerljivog vremena i uđoh u njegovu nemjerljivost, u carstvo trenutka.
Začudnost njegove prostornosti uspavljuje vanjska osjetila, omamljuje Demokritovu tamnu spoznaju i zrcali svjetlosnu dimenziju neistovremenosti. Na sceni titraja oka se događa zagrljaj čestice i vala, igra pjeska i pjene, poezija prasikonskih oceana. Na žalu porijekla se otvara bisernica. Silueta ljubavi spiralnim plesom obznanjuje rađanje života.
U pomacima vrtloženja zlatne zavojnice vidim izranjenje Nautilusa, ruža, suncokreta, kovitlanje oblaka, kapi kiše, izvora, potoka, rijeka i mora. Promatrala sam nastajanje svijeta, živjela neživot u pustinji osjećanja, osjećala se kao usahla Jerihonska ruža. Pustinjski vjetar je kovitlao čežnju, raspršivao želje, gomilao oluje.
Na obzoru svijesti vidjeh zelenu oazu, fatamorganu iznjedrenu prelamanjem svjetlosti u zrncima uma. Kao Volto santo, tvoj lik se ozrcalio na kopreni tuge.
Osjetih tvoju blizinu u poeziji suza, oćutih cvjetanje pustinjske ruže. Bio si eremit moje zrelosti i poveo me ovozemaljskim putevima ostvarujući poeziju zbilje.
Dijana Jelčić
TANKA ZA DIJANU - IZ "NA OBZORU SVIJESTI..."
pustinjski vjetar
pustolovki vremena
kovitla čežnju
iz poezije suza
cvjetaju osjećanja
Vida Herga za Dijanu, 19.02.14.
Dijanin tekst Na obzoru svijesti vrvi izrazima koje još nisam nigdje srela i zato sam došla na ideju da se malo poigram i na njeno i svoje zadovoljstvo napravim ovu japansku Tanku
početna fotografija... stilizirani lik sa Tourinskog platna... Volto santo
fotografija... Vida Herga i moja malenkost... večer poezije Pod starim krovovima.
