Isti parfem...
Sjećam se vremana koje nazivam olujom ruža, vremena kada sam pokušavala svoje osjećaje pretvarati u nezgrapan stih. A onda se susretoh sa bestelerom "Parfem". Čitajući prisjetih se mirisa djetinjstva, prisjetih se spavaće sobe moje bake i mirisa dunja, prisjetih se ljetovanja na moru i mirisa žala, plava boja zaiskri u mom sjećanju, u nijansama neba, beskrajnih polja mirisom lavande i perunika.
Mirisi određuju naša sjećanja i naš život. Nedavno sam čitala u jednom stručnom listu o ispitivanju mozga, naročito me zainteresio članak o središtu za njuh. Znanstvenici su uspjeli otkriti uzajamnu vezu djelovanja tog središta sa središtem za pamćenje i sjećanje. Iako smo se posjedovanjem i razvitkom svijesti uzdigli iznad životinja i zanemarili to središte, ono ipak funkcionira i upućuje nas na pamćenje ugoda i neugoda, na dosanjane i ne dosanjane sne.
Miris prvog zagrljaja opušta svaki djelić fizičkog tijela. Osjećam da mogu, da smijem u san bez sna utonuti cijela. Rijeka vremena bjesomučno teče, iza mene ostaje tek trag zvjezdane prašine, zrnce svemirskoga praha, iskra vječne duševne tišine. U mislima mojim novi osjećaj se rađa. Ulazim uvijek u novi svijet, nastavljam svoj bezvremenski let. Uranjam u svjetove bez vremena, u prostore bez zvukova, u carstvo tišine. Na usnama okus poljupca, simfonija boja titra umom, pišem pjesmu nad pjesmama. U vjetru vidjeh zapisano ime. U mirisu sna bez sna mi se pričinilo u moje grudi si stavio svoje srce.
Čekala sam susret na obroncima svijesti. Pitala sam se koliko samoće moramo odživjeti da bi dotaknuli blizinu, lutala gradom sanjajućih knjiga, prebirala tajne ljubavnih zanosa, zaustavljala se u sonetima, živjela u baladama, osjećala njihov ritam. Ćutila, nije moj. Geometrija poezije je svijet tuđih istina, a ljubav je bdijela u kutku moga svemira. Strpljiva u svojoj uzvišenosti dozvolila mi je vrijeme sazrijevanja u njenoj tajni. Samozatajna, bila je odmor mom umornom srcu. U vremenu oluje ruža dozivah vrijeme rađanja, vrijeme sazrijevanja, vrijeme tugovanja.
Shvatih vrijeme je rijeka, vrijeme je ptica na žici, vrijeme na svom letu eonima ostavlja tragove svoje prolaznosti. Lutah svjetovima, tražih vrata vremena. Uzaludnost se ogledala u trenutku i ja spoznah vrijeme je tu, u meni.
Sjećanja su se gomilala, stvarala kaos u mislima i neusklađenost osjećaja. Dozivale su me plave daljine, pisala sam tugaljive pjesme. U jednom svitanju stavih napisano u torbu beskućnika i krenuh u potragu za očima boje snova.
Grad u kojem sam odrasla me dočekao Suncem. Koračala sam poznatim ulicama. Zaustavih se Talijinom hramu. Oživješe moje djetinje tajne. Ti si sjedio u kutu i čitao knjigu koju si odnio kao znamen na susret u vlaku. Spuštena pogleda si šapnuo.
Osjećao sam da ćeš danas doći. Koža je zatitraja željom za zagrljajem, na tvojim usnama su sjale kapi meda, budile žudnju za poljupcem. Osjetih izljevanje znoja srca.
Vrijeme je trenutak i dogodilo se vrijeme zrelosti. Upoznah jednu drugačiju sebe.
Imaš još uvijek isti parfem, govorio si dižući pogled.
U tvojim očima vidjeh siluetu tajne skrivene u kutku mog svemira.
A parfem četrdeset godina nisam mjenjala...
Dijana Jelčić
u koljevci osjećaja
Oznake: chanell, parfem, filozofija mirisa
|
