Na mostu ka...
Bilo je to najljepše putovanje vremenom, putovanje koje traje uspomenama i sjećanjem. Obogaćeni susretima, uvjereni da nosimo u sebi cijeli svijet mi lutamo znanjem i volimo vječnost u trenutku. Ovaj trenutak ima tisuću lica i opasnost nespoznavanja njegovog istinskog sjaja nas prisiljava na stvarno trajanje u njemu.
U njemu se zrcale pejsaži oslikani bojama našeg pamćenja. Oko nas je ogromno more s kojim smo rođenjem povezani i ono je naša veza sa cijelim svijetom. Mediteran je kapija kroz koju odlazimo i ponovo vraćamo na početak sna.
Na hridi stoji hram, pored njega idilična uvala ribarskog sela, nedotaknuta tajnovita močvara, putujući cigani, livade pune lavande i konja, mala kavana i njeni pjesnici i slikari, isprepletene istine, mitovi i legende skupljeni u ovaj trenutak koji traje već milionima godina.
Zaustavismo se pored hrama i osjetismo dašak mistrala koji stvara prirodu i klimatske uvjete, jedinstvene i drugačije od drugih, vjetar koji se širi Provansom i mjenja ljudska raspoloženja. On je nepoznata Muza koja dotiče pjesnike i stvara himne sebi u čast.
Ovdje na hridi plešemo s njim, prihvaćamo njegov pravac i zvuk, a on slobodan i sam, bez čamca i jedra, lebdi nad rijekom i čisteći nebo ucrtava put. Mi lelujamo između iluzije i stvarnosti, plešemo božanski ples koji nas vodi Diani i Bacchusu u zagrljaj.
Diana boginja je tu i tamo, ona gradi vjetrom mostove i naša stvarnost je bezimeni grad na lagunama, naš grad, biverzum u univerzumu, željeznička stanica, vinogradi, polja lavande, kupalište, trg cvijeća. Bacchus nas prati i obdaruje razuzdanošću trenutka, da ne potonemo u monotoniju dana.
Dolina rijeke nas podsjeća na djetinjstva, njegovo i moje. Dvije velike rijeke spojene uspomenama u ovaj trenutak sreće.
"Čini mi se, ovdje smo već jednom bili" reče mi pjesnik kada smo se zaustavili pored rijeke
"Ja sam prvi puta u Avignonu"
"Znam, ali ovo što vidim ne vidim samo očima"
"Osjećam mirise nekog davnog sna"
"Zar i ti?" njegov pogled je lutao ruinama mosta
Krenusmo na most. U vjetru osjetismo jesen i osjećaj koji nas je obuzimao pređe u stvarni doživljaj.
Vino dozrijeva na obroncima i Bachuss nas poziva na slavlje. U gradu jakoga vjetra rijeka miriše snom i zagrljajem bogova.
" Sur l Pont d Avignon....." pjesma koju sam kao djete čula od majke postaje stvarnost, istina ovog trenutka. Rhona teče, a sunce se kupa u kapljicama koje nošene vjetrom dodiruju naša lica. Stojimo ispod mosta dok se šum rijeke miješa s tonovima mistrala čini nam se da nam kamenje priča priču iz davnine...
Dijana Jelčić
i
nastavak priče
Oznake: Avignon, umijeće vremena
|
