Znamen mira...
26.11. 1989, bila je prva godišnjica braka. DA, poezija uspomena daruje snovitost zbilji... Sjetih se ljepote... osjetih je... oplemenjuje... usrećuje... nadahnjuje...
Nad gradom jakih vjetrova je mistral dokazivao svoju moć. Kovitlao je kišne oblake, objavljivao dolazak oluje. Iza horizonta je sjevalo. Brojali smo razdaljinu između munje i groma. Postajala je sve kraća. Razumjeli smo govor neba i iščekivali poeziju kiše. Pljusak je objavio kraj nebeske tutnjave.
Potražili smo zaštitu u tišini stolne crkve. Na žrtveniku znak mira, zlatni Pacifikal. Osjetih vrtloženje osjećanja. Misao o papskom stolovanju u Avignonu nas je odnosila u drugo vrijeme.
Šutili smo. Oko nas se širio miris tamjana. Na zaslonu sjećanja se zrcalila slika krvave žetve drevnih moćnika. Na orguljama je netko svirao Mozartov Requiem.
Uzdrhtala potražihi tvoju blizinu. Stavio si ruku na moje rame i šapnuo… ovo je samo kulisa davne bojišnice.
Nebo je objavilo mir. Oćutih kako ljubav zaliječuje naprsnuća u vjerovanju. Krenuli smo obalom Rhone. Polovina mosta još uvijek prkosi bujici vremena. Ta postojanost ohrabruje. U pjenušavom kovitlacu rijeke vidjeh tvoj lik. Smiješio mi se poezijom kapi.
Divno je što si tu. Šapnula sam.
Requiem je odsviran prohujalom vremenu, rekao si.
26.11. 2013. Naš srebrni pir... Nad Zagrebom kovitlac kišnih oblaka. Sjetih se Avignona...i poezije kapi... i znamena mira...
Darovao si mi skulpturu Pacifikala i križić kao znamen božanske istine.
Jednostavno ljubav i ništa više.
Dijana Jelčić
Oznake: Avignon, Pacifikal, srebrni pir
|
