Neodržano obećanje...
Obećala sam sebi vječnu odsutnost iz kruga ljubavi. Željela sam zaboraviti ljubav, a ona je bila nečujna premosnica nad fjordovima vremena, sinapsa među neuronima svijesti. Bila je svjedočanstvo nezaborava, titraj podsvjesti, lucida intervala. Žudila sam za kvantnim skokom u mikrosvijetu, za rasprsnućem atoma u strune i oslobađanjem energije promjena, a nisam osjećala kako sama zgušnjavam univerzum uma u crnu rupu nestajanja u kaosu.
Prsnuće se dogodilo iznenada. U dubini sebe osjetih veliki prasak i eksploziju svjetlosti. Misli oslobođene iz kukuljice nepovjerenja se pretakahu u osjećanja.
Zavoljeh besane noći našeg naglog ljeta, zavoljeh tvoj smijeh i tvoj glas i tvoje šaputanje koje se mješalo sa romorom zelene rijeke, šumovima mora i mirisom pjeska. Zavoljeh te na željenom komadiću slobode, tamo gdje iznenada osjetih da smijem doista biti samo ja jer ti si bio samo ti… Rasprsnućem se rodio biverzum u kojem živim uvijek drugačija, a uvijek ista… u kojem te volim uvijek drugačijeg, a uvijek istog…
Dijana Jelčić
Oznake: neodržano obećanje
|
