Zlatno runo...
Prostornost vremena, život uspavan na pepelu neke davne vatre. U krateru snova vulkan ugašen neizgovorenim tugama.
Osjetila je, predugo traje u kaosu neostvrenih želja, izgubljena u tamnom kutku zbilje.
Dotaknula je napukli porcelan povjerenja, privid neke davne sreće i našla se na pučini pod nebom okićenim zvjezdanim prahom ranjavajuće uspomene.
Uzburkao se ocean. Osmjehom i krhotinama sjećanja se razlila radost. Argom plovi oceanom sna, traga za runom krilatog ovna, hrli ka dalekom otoku. Probija se kroz plutajuće stjene, ljubav osjeća kao bol, kao kameni zagrljaj iz kojeg bježi budeći u sebi strune dugo začahurene u srčanim komorama.
Ne spavaj na pepelu uspomena, ubi gutača vatre u sebi, začula je njegov glas. U plamičku buđenja osjeti uzavrelost osjetila.
Ubila je gutača vatre i dotaknula zlatno runo… vratila u stvarnost... život se budio novim bojama... ruke im se spletoše u buket zagrljaja.
Kamenje je zaokružilo svjetlost.
Na nebu je zaiskrilo novo zviježđe.
Dijana Jelčić
fotografije posuđene s netaOznake: Zlatno runo, Jazon, Argonauti
|
