Zakon poetike...
Pjesmonauti podno Hrvatskog Parnasa... sjećanja na poetske večeri... na početku godine bilansa prohujale poetske ljepote... Kultura snova i zajedničke zbirke... u svakoj niska bisernih stihova... divan je osjećaj biti djelićem Erato carstva...
Ulični svirači zaglušuju tišinu, trgaju kobaltnu koprenu noći, najavljuju početak predstave na trgu sanja. Dolaze poetonauti lijepih privida i kukičaju čarobni igrokaz na licu vremena. Bruj glasova pretače stihove u zvijezde. Svjetlost je puna naših očiju. Slušamo titraje zraka u kojem riječi ostavljaju trag. Rifovi u slutnjama razotkrivaju pukotine dna duša ispod kojih stoluje Hermes, glasnik bogova, vodič između vizije i zbilje. Čuju se plotuni oruđa snova, tutnje topovi strasti, štekču mitraljezi pohote.
Aplaudiramo.
Ovacije. Ćutim čudesan zakon poetike. Osjećanja pretvara u dragulje, san u stvarnost, stranaca u znanca, neprijatelja u brata. Sluhom dotićem balade, vršcima prstiju ćutim govor cvijeća, antologiju glasa koji se slijeva u sinesteziju čula.
Dodirom je prenosim na tvoj dlan. Širimo ruke u krug, ispreplićemo ih u kolajnu sreće. Osmijesi iskre umiljatost nutrine, blagost se slijeva u poglede, u tišinu. Orgulje vjetra uzburkavaju latice zaostale iz oluje ruža i slikaju scenografiju snoviđenja.
Pjesmonauti uzlijeću ka suncu, nadlijeću brdo tuge, oblijeću oko orkanskih visova boli, uranjaju u ekliptiku srca. Kristali na stijenkama klijetki se slažu u memoriju. Srce pamti emocije.
Iskričava svjetlost na tvom licu briše tragove starenja. Oko nas stoje slušaći te ljepote. Na njihovim licima zrcaljenje nestajanja ružnih uspomena. Iznenadna svijetlost obznanjuje rađanje drugačijih nas, nas utkanih u pjesnički san, oslikanih na stazama razgranatog vremena, nas daleko od prebivališta nesreća, od proročišta, od jazbina zla.
Poetonauti odlaze. Vraćaju se u vrijeme nadahnuća. Mi ostajemo omamljeni ljepotom izrečenog.
Da, svjedočanstvo poetike zbilje je to!
Dijana Jelčić
 Oznake: večeri poezije, zakon poetike
|
