Marketing
Uskrsnuće zaborava...
Sinoć smo obnavljali uspomene... Mirjana Rakela, Slobo Milovanović, Lordan Zafranović i mi... Zdenko i Slobo glumci, prijatelji iz vremena akademije...Lordan Zafranović,režiser... Mime urednica Radio Europa u Pragu... tri sata su prohujala kao u snu... sjećanja, ti mostovi pod kojima se budimo sretni... oživljavali smo zajedničke sretne trenutke... sjetih se ovog davno napisanog teksta...
Praskozorje svijesti, snovita budnost, prelamanje noći u dan… U bijelini svjetlosti promatram odlazak nebeskog skitnice… krao mi je san… budio me sjećanjima… pozivao u godinama neistraživane koridore podsvijesti…
Zablještale su stare slike na porculanu pamćenja, iskrile su nepostojeće boje na horizontu snovitog svijeta. U carstvu tišine osluškivah muk ljepote, neizovorene misli skrivene u svetom Gralu, u osjećanjima srca, u njegovoj memoriji…
Doživjeh uskrsnuće zaborava, ustajanje umrlih sjećanja, povratak bjegunica sa vrata vremena. Prisjetih se pješćanih kula koje je razrušila rijeka vremena. Mislenost postojanja u javi je uništila ljepotu mladalačkih privida…
Noćas su ponovo padale zvijezde. Bila sam hvatačica sreće, sanjačica prohujale budnosti… Bila sam djevojčica sa cvijećem u kosi, mladenka sa buketom ljubičastih ruža.
Jahačica mjesečevog sjaja se rađala i umirala u budnosti… dolazila i odlazila vrtloženjem sjećanja… bila sam boginja lova, bio je bog veselja… Artemida i Dionis… voljeli smo se u davno napisanoj priči…
„Svaka stvar u beskrajnom nebu je isto tako nebo." sjetih se Plotinovih riječi.
On je moje nebo iz kojeg promatram zemlju koja onda postaje nebo sa kojeg zajedno promatramo zvjezdanu prašinu i tražimo izvor. Kada bi se uspjeli uistinu uzdignuti iznad stvarnosti, kada bi uspjeli premostiti jaz između jučer i sutra, zakoračili bi u vrtove sna i osjetili, zbilja je kristalno jasno zrcaljenje naših razmišljanja. U toj sferi postojanja bi susreli oblike koji su drugačiji od ovog trenutka iznajmljenog od vječnosti, oblike našeg bezvremenog postojanja. Spoznali bi čistoću duše i nedohvatnost mudrosti, saznali stvarnu Kronosovu starost i shvatili da je broj njegovih godina samo osjećaj koji nosimo u sebi.
Bez nešeg sudjelovanja ne bi bilo niti povjesti. Mi svojim sjećanjima stvaramo priču o nastanku svijeta, mi smo kreatori vremena, mi skupljamo sve sretne trenutke u jedan jedini, ovaj koji sada živimo.
Pijemo prvu kavu…
Prohujala je noć punog Mjeseca… mjesečarila sam… ti si spavao… nisi osjetio moj odlazak izvan stvarnosti… na premosnicu između prohujalog i dolazećeg vremena…
Varaš se… sudjelovao sam u tvom bdijenju… osjetio sam… ostala si vjerna svojoj istini… snažna u nježnosti kojom tkaš tkivo ljubavi…
Bilo je kao nekada. Dobro se vratiti u neuzaludnost i još jednom odživjeti puninu prolaznosti. Na tren je zaustaviti i osjetiti beskonačnost sanja u konačnosti zbilje. Divno je na nutarnjem nebu osjetiti rasprsnuće zvijezda u tisuće ideja, u milione želja, u lakoću življenja…
Budućnost se ne mora planirati, ona se dogodi sama od sebe kao osobni izbor odvojen iz bezbrojnih mogućnosti koje nam se nude. Ona se dogodi kao prisna sila teže koja nas odnosi u pustolovinu u kojoj prošlost ne sudjeluje. Sve poznato ostaje tek u sjećanjima… mi uranjamo u bezimeni svijet vremena koji u bezgraničju sunčeva sjaja preživljava stoljeća…
Dijana Jelčić
Post je objavljen 30.01.2018. u 11:41 sati.