Dijalog s nepoznatim...
"Sama, ostala si sama......" napuknuta, odbačena i napuštena igračka je oživjela ljepotom pokreta i glasom koji je ostao zabilježen u analima glumišta.
"Zar je ljubav pijesak i pjena?" upitah igrača svijetlom i tamom dok se igrao s lutkom od slame.
Tama i tišina, tišina, poetična tišina nečujnog dijaloga s nepoznatim, ona i on i lutka od slame nestadoše u pjesku i pjeni Kaštelanovog sna.
Vrijeme, ta velika rijeka bez povratka, je odnijelo LUTKU OD SLAME u zaborav, ali u mojim sjećanjima je ostala istina o ljepoti čudesne igre pijeska i pjene koju danas nazivam ljubav.
Pijesak i pjena
Bježeći od sebe vodih dijalog sa nepoznatim… bio je tu, privid pjesnika…
Tko si ti?.. šapnuh viziji… muk... znam, ti si ideja… pozvao si me u igru… igra, besmislena riječ, pomislih.
Svijet je velik, a srce maleno, prelazi planine, rijeke, mora i onda zaspe pod zvjezdama Platonova neba.
Srce se budi. Izranja iz utrobe velike ribe.
Vidim dvoje ljudi, usamljene pod svjetlošću koju ne vide. Ona pod svjetlom ponoćnog sunca i nedosanjanog sna. On pod korijenjem mjesečine i neke davne žudnje. Čujem tišinu, srce romori baladu o izgubljenoj sreći.
Ova noć je zrcalo nečega nestvarnog, preslika izgubljenog neba.
Igrajmo se života!
Na želim igru, ove noći želim živjeti.
Ona i on na rampi vremena.
Noći ne ostavljaj samu svoju djecu, uvedi nas u san. Neka zora rodi Veneru, neka joj sunce počešlja kosu, neka se rodi ljubav…
Iznad obrednog ognja bijeli dim. Vjetar ga odnosi na pučinu. Širi se miris prastarih čempresa, u krošnjama iluzija nepostojeće osamljenosti.
Dođi u san, budi sjaj sunca, sol na koži i bjelina žala, pozvao me je.
Dođi i budi rastvoreno jedro mojim sanjarijama, odgovorih.
Darovao mi je školjku, ključ snovitih dubina...
Dijana Jelčić
 Oznake: Pijesak i pjena, dijalog s nepoznatim
|
