Međusobno razumjevanje je temelj zajedništva. Razmijena mišljenja ne znači istost, nego kreativan dijalog, traganje za istinom.
Istina je kći vremena, ljepotica koja u obličju sreće, boli, tuge, straha iskri postojanost. Često u haljama prosjakinje, bjegunice, prognanice blista sjajem nepobitnosti. Slušam tvoje misli izgovorene jezikom Justicije.
Naši razgovori ne počinju i ne završavaju. Traju i onda kada govorimo očima, dlanovima, šutnjom. Svjetlost se gasi samo u prebrzo dosanjanim snovima, u prividima utopija koje to prestaju biti, u srcu koje zaboravlja da ne postoji u riječima nego u ritmu cjelova, u tankoćutnosti usana.
Uz tebe koračam stazama sretnih ljudi, putujem trgovima na kojima slušamo tišinu i razumjemo govor knjiga, cvijeća i ptica.
Život je tu, na trgovima Zagreba, Züricha, Pariza, Londona, Madrida. Snovi su iscrtani u Klovićevim dvorima, Louvru, Pradu, Figuerasu. Naši izmišljaji žive u izmišljajima, ožive u slikama. U spoznaji konačnosti se ozrcali iluzija beskonačnosti.
Osjećam je u paradoksu Zenonove strijele koja u letu miruje, u Ahilevoj nemogućnosti dostizanja kornjače, u zmiji koja samu sebe ubija i rađa.
Pitamo se je li život Kafkin „Zamak“, vječno kretanje ka cilju koji ne dosežemo. Postoji li konačno odredište na koje želimo stići? Gdje se ono krije?
Možda se istina krije u stihu Borgesove pjesme,
Danas bih mogao…
voljeti te kao jučer,
kao sutra,
kao svaki dan.
Danas bih mogao..
otići daleko…puno dalje
no što je vrijeme,
puno dalje no što oči dosežu.
Danas bih mogao
pružiti ruku
niz križaljku zbunjenog
srca
i dotaći zlatnu ribicu za sreću…
U našim dijalozima ćutim moć poezije. Oslobađa me od stege zbilje. Slobodna nestajem u maštarijama, živim srcem odapet let ptice, njišem se na ljuljačci sunca, promatram krunisanje bogova na oltaru vremena, magiju čarobnjaka u krilu tisućljetne vizije, čaroliju pretočenu u život.
Dijana Jelčić