Noćas je raskinula ugovor koji je vezuje za plavu planetu i odlutala u snove. Tu iznad maglovite stvarnosti je svijet u kojem ljubav i život ne trebaju ni prostor ni vrijeme. Tek osjećanje osjećaja postojanja i nepostojanja, vjerovanja i sumnji, znanja i neznanja.
Mislila je, prostor postoji sa nametnutim granicama koje sužuju horizonte, a vrijeme s danima i noćima, s godišnjim dobima, sa stoljećima tuge i trenutcima sreće. Mislila je da zna, a sada, kao bol zbog izgubljene stvarnosti, osjeti svoje ne znanje.
Taj trenutak boli, tu stoljetnu oluju u univerzumu uma, iznenađena sama sobom, dotaknu osmjehom. Tišina najavi spokoj srcu i osmjeh neba joj darova vjerovanje.
Nad njom su visili oblaci, stajali su dugo i nepokretno, slično skakaču zaustavljenom u skoku.
Iznenada se na nebu, kao dvije vatre, pojaviše oči. Glas je stigao kasnije, čudesan kao zvuk bubnjeva, kao ushit uskovitlanih oblaka. Njeno pleme je pozdravljalo njen povratak. Nebo je zatutnjalo novim snom. Ljubičastim snom. Zvukovi se sjediniše sa mirisom tek procvalih ruža i bojama dodirnuše sva njena osjetila. Ozrcaljena u ljepoti očiju boje sna Ona odbaci sva druga ogledala. Vidjela je onu sebe iz davnina.
Stajala je na krovu svijeta, vatre rasplamsaše želju i pustinju bijelih oblaka pretvoriše u oluju vjerovanja. Začarana toplinom i svijetlom neba Ona beztjelesna, Ona samo titrajuća duša, izgubi osjećaj za vrijeme i prostor i kada joj se pričinilo da samo sanja osjeti ruke, dvije snažne ruke na svom obrazu.
Nebo je blještalo srebrom, Orion je s Plejadama zatvorio krug i njoj se pričini, ušla je u vrijeme prije vremena, u eone u kojima su bogovi hodali zemljom.
Stajali su na Olimpu želja. Dvije ruke zapališe vječnu vatru i to je bio trenutak u kojem Ona više nije bila samo zemaljsko biće, osjetila je u sebi moć istine o porijeklu čovjeka.
Vratila se kući, na početak sna, u svijet bez granica.