dinajina sjećanja

nedjelja, 31.12.2017.

Klatno vremena...





"Platonija, zemlja omeđena trokutima"

Fizičari su dugo vremena pokušavali razumjeti što je vrijeme. Zapravo, oni nisu sigurni postoji li vrijeme uopće. Ako se vratimo na Einsteina, s njegovim razmišljanjima o vremenu slaže se i renomirani, neovisni fizičar Julian Barbour, koji živi u blizini Oxforda. On smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga. Barbour smatra da postoji više sadašnjosti u kojima postoje verzije čovjeka raspršene u Platoniji. Platonija ili apstraktni prostor je pojam kojeg je uveo sam Barbour. Platonija je za Barboura predodžba vječnosti.






Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji. Osjetilnost, osjećajnost, etika, estetika, kreativnost, nadahnuće i umjetnost su produkti nutarnjeg svemira. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se, na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. Skladatelji skladaju rapsodije boja, simfonije mirisa, preludije koji povezuju sonate od ljubavi sa nocturnima novih privida.
Poetski izričaj se pretače iz duša pjesnika u tkivo koje gradi sve ljepši i sve veći zamak kraljice literature. Nižu se anđeoski stihovi, soneti božanskoj geometriji, pjesme pune metafora beskonačnosti u konačnosti našeg zemaljskog postojanja. Sanjari pišu nove utopije, mi lutamo bibliotekama, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.





Promatram Dalievu figuru slona s piramidom na leđima. Vizija Platonije, bezvremenog kozma iz kojeg proizlazi vrijeme. U njenom vrhu, u jednoj jedinoj točki, kao u Borgesovom Alephu, se susreću svi djelići univerzuma.

Misaono ulazim u unutrašnjost piramide. Čujem pokrete zupčanika starog sata. Čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih užadi za potezanje. Trenuci prolaze. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.





U nama titra svijetlost prohujalog vremena... iskre sjećanja, bljeskaju uspomene. Promatram porcelanske figurice na prozoru. Krasile su vitrine mojih praotaca. Rosenthal, Wedgwood, LLadro porculani su i danas vrednovani... Hrt i clownovi su svijetlost prohujalog vremena, utjelovljene uspomene na one kojih više nema...

Da, vrijeme je samo iluzija mozga, a mi smo dio te iluzije koja traje već milijardama godina.

Klatno vremena odkucava zadnje trenutke prohujale godine... neka dolazeća u vašem pamćenju ostavlja samo osmijehe i svjetleće trenutke sreće.

Dijana Jelčić


Oznake: klatno vremena, Platonija
- 08:08 - Komentari (28) - Isprintaj - #

petak, 22.07.2016.

Gluho kolo...





„Mi smo pod snažnom impresijom da sve oko nas ima definitivnu poziciju i međusobne odnose. Ja nastojim sve što ne možemo vidjeti (direktno ili indirektno) prebaciti u apstraktno i jednostavno želim održati ideju da mnogo različitih stvari koegzistira odjednom. Jednostavno rečeno to je SADA, ni manje ni više. Najviše me intrigira da skup svih mogućih SADA ima vrlo specijalnu strukturu. To možete zamisliti kao krajolik u prirodi. Svaka točka krajobraza je SADA, a taj krajobraz - zemlju, nazivam Platonija jer je bezvremenska i kreirana pod perfektnim matematičkim zakonitostima.“


Julian Barbour, fizičar smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga, njegov pojam Platonija predodžba vječnosti.






Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma srca gorštaka i teških koraka plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.

Potražimo u kartama duše svoju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u onom do sada zatomljenom, maglovitom dijelu naše svijesti. Uspostavimo misaono- osjećajni dijalog sami sa sobom.

"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." strune titraju trenutak spoznaje

"Život dolazi iz zemlje." pomislit ćemo

"Život izvire iz vas samih." odgovora tajnovito Sada.

"Slušajte tišinu i onda ćete čuti nijemi ritam vaših ćelija. Potražite Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koji sve djeliće univerzuma sjedinjuje u međusobno djelovanje i stvara život."

"Kako ću pronaći Platoniju?" pitamo se

Ona je u nama, to je naš bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi iluzija vremena. Platonija je naš nutarnji svemir, ples najsitnijih čestica, ritam života.

"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislit ćemo slušajući kako odzvanja podne u nama.

Da, mi smo djelić te iluzije koja traje već milijardama godina, mi smo titraj vječnosti.

Nijemo, gluho kolo naših ćelija nas nosi u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajemo da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajemo poetom novonastajućih zvukova.




Jure Kaštelan, njegova pjesma iz darovane mi zbirke budi nečujnu, ali nastajuću novu pjesmu u tijelu o tijelu...



Naš nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i mi čujemo smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešli smo granice sazananja, ušli u još neotkriveni svijet samog nastajanja života.

Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more istinskog postojanja. Osjećamo plimu i oseku tjelesnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujemo žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujemo i u zrcalnim neuronima vidimo naše srce kolovođu nijemog plesa naših ćelija. Ćutimo zagrljaj fizike i metafizike, znanosti i mistike, odustajemo od potrage za tkivom vječnosti i u maglovitom oblaku naših misli osjećamo kako se u nama budi ritam, to načelo vremena koje nas je oslobodilo iz kaosa neznanja.

Dijana Jelčić






Oznake: Platonija, bezvremeni svijet, gluho kolo
- 18:28 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>