„Mi smo pod snažnom impresijom da sve oko nas ima definitivnu poziciju i međusobne odnose. Ja nastojim sve što ne možemo vidjeti (direktno ili indirektno) prebaciti u apstraktno i jednostavno želim održati ideju da mnogo različitih stvari koegzistira odjednom. Jednostavno rečeno to je SADA, ni manje ni više. Najviše me intrigira da skup svih mogućih SADA ima vrlo specijalnu strukturu. To možete zamisliti kao krajolik u prirodi. Svaka točka krajobraza je SADA, a taj krajobraz - zemlju, nazivam Platonija jer je bezvremenska i kreirana pod perfektnim matematičkim zakonitostima.“
Julian Barbour, fizičar smatra da je vrijeme iluzija stvorena od strane našeg mozga, njegov pojam Platonija predodžba vječnosti.
Iz Arkadijskog pejsaža dinaridske Hrvatske je izraslo tipično staro, gluho kolo bez glazbene pratnje. Njegov je ritam proizašao iz ritma srca gorštaka i teških koraka plesača. Snažno plesno poskakivanje izražava snagu, izdržljivost i spretnost čovjeka u surovu krškom kraju i pokretom ga pretvara u poetičnu sliku raja. Ta Arkadija ne postoji na geografskoj karti naše domovine, ona je u duši onih koji su rođeni u kamenjaru.
Potražimo u kartama duše svoju Arkadiu. Ona je sigurno tamo iza granice, u onom do sada zatomljenom, maglovitom dijelu naše svijesti. Uspostavimo misaono- osjećajni dijalog sami sa sobom.
"Slušaj tonove svojih pokreta u sebi, njihovo nastajanje u najsitnijim česticama svoje kozmologije. Arkadija je osjetilna varka onih koji traže sreću izvan sebe. Jedino u sebi samoj ćeš pronaći istinu." strune titraju trenutak spoznaje
"Život dolazi iz zemlje." pomislit ćemo
"Život izvire iz vas samih." odgovora tajnovito Sada.
"Slušajte tišinu i onda ćete čuti nijemi ritam vaših ćelija. Potražite Platoniju u sebi, svijet bez vremena, svijet u kojem harmonija određuje trenutak. To je svijet svih mogućnosti, koji sve djeliće univerzuma sjedinjuje u međusobno djelovanje i stvara život."
"Kako ću pronaći Platoniju?" pitamo se
Ona je u nama, to je naš bezvremenski svijet iz kojeg proizlazi iluzija vremena. Platonija je naš nutarnji svemir, ples najsitnijih čestica, ritam života.
"Vrijeme je samo iluzija moga mozga" pomislit ćemo slušajući kako odzvanja podne u nama.
Da, mi smo djelić te iluzije koja traje već milijardama godina, mi smo titraj vječnosti.
Nijemo, gluho kolo naših ćelija nas nosi u krug stvarnog postojanja. Sada spoznajemo da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje nutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta iz pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajemo poetom novonastajućih zvukova.
Jure Kaštelan, njegova pjesma iz darovane mi zbirke budi nečujnu, ali nastajuću novu pjesmu u tijelu o tijelu...
Naš nutarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i mi čujemo smijeh, blješteći dragulj obrazovanog razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešli smo granice sazananja, ušli u još neotkriveni svijet samog nastajanja života.
Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more istinskog postojanja. Osjećamo plimu i oseku tjelesnih stanja. Slutimo ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujemo žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujemo i u zrcalnim neuronima vidimo naše srce kolovođu nijemog plesa naših ćelija. Ćutimo zagrljaj fizike i metafizike, znanosti i mistike, odustajemo od potrage za tkivom vječnosti i u maglovitom oblaku naših misli osjećamo kako se u nama budi ritam, to načelo vremena koje nas je oslobodilo iz kaosa neznanja.
