Dnevnik jednog...
Sinoć smo bili na promociji knjige Dnevnik jednog mitomana… Zdravko Zima
Knjiga je objavljena u izdanju nakladnika Frakture, čiji je urednik Roman Simić, otvarajući tribinu ‘Razotkrivanje’ u Muzeju za umjetnost i obrt, rekao kako je riječ o jednoj od onih knjiga “koja otvara apetit, apetit za svime, za glazbom, za kazalištem, za nogometom, za čitanjem – za životom”.
Zdravko Zima bez ikakve je sumnje jedan od naših najvećih erudita. U svojoj novoj knjizi ovaj književni kritičar, feljtonist, pisac i bonvivan koji je u sebi objedinio mediteranski i srednjoeuropski duh iznova se utječe dnevničkim zapisima.
Dnevnik jednog mitomana Zimina je kronika 2016., jedne od najuzbudljivijih godina novog milenija, one koju su obilježile smrti cijeloga niza kulturnih velikana (Bowie, Eco, Debeljak, Kertész, Novak, Esterházy, Cohen), ali i godine kojom su tutnjali teroristički napadi, politička previranja i izborne utrke, u kojoj se Europi dogodio Brexit, a svijetu Donald Trump.
No i ovdje postoje godišnja doba: Zimina 2016. ujedno je godina vrhunskih koncerata i izložbi, fascinantnih predstava i knjiga te ponajviše – izvanrednih pojedinaca koji svijet i Hrvatsku čine boljim mjestom. Istodobno upućen na ono što otkriva vani i na ono što nalazi unutra, Zima je mudar promatrač i nesmiljen kritičar, izniman autor kojemu je svaki dan prilika i povod da se otvori album svjetske kulture, a dnevnička forma vremeplov koji nas u prošlost katapultira jednako precizno kao i u budućnost.
Čitam i osjećam svitanje nove spoznaje. Otkrivam koliko toga još uvijek ne znam, koliko toga treba doraditi, preraditi, preobraziti, oblikovati.
Osjećam poduku u ljubavi spram književnosti u kojoj misli postaju eliksir samospoznaji, most ka fenomenologiji percepcije. Uranjam u jedinstvenost Zdravkovog književnog senzibiliteta. Vizualiziram prohujalo vrijeme i susret sa mitomanom svakodnevice.
Osluškujem moćnog šaptača, mog elitnog sugovornika. Vodim misaoni dijalog sa piscem. Iluzija, snagom autorova uma, postaje moć sadašnjeg trenutka.
Tu susrećem sebe rascijepljenu na san i zbilju. Skupljam dojmove i prepoznajem svoje trojstvo, tri lica iste duše u konačnosti fizičkog tijela.
Jesam li skriboman? ... pitam pisca sjećajuć se njegove prijašnje knjige.
Svakodnevno pisanje je trening mozga. Vrijeme trajna fascinacija... odgovara Zima.
Metafora trojstva izranja iz pepela i postaje poetski cvijet svijesti.
Kao lovac u labirintu novih spoznaja pokušavam poetski svijet rastočiti u mehanizme svagdašnjih navika i zbilju doživjeti u novom svjetlu. Vidim umnožavanje stihova. Hvatam ih i poklanjam prosjaku u katedrali uma, mom neznanju.
Dnevnik jednog mitomana se ostvaruje paralenim razinama svijesti u koje me je pisac uveo.
“Dnevnici se pišu da bi se razgolićivalo svoje ja. No, kod Zime nema ništa od toga, on ima jedan vrlo samozatajan, nenametljiv odnos prema vlastitom ‘ja’, kao da je na neki način s njime sklopio pakt o neutralnosti. On tu ne zapada u narcizam; Zimi je njegovo ‘ja’ manje interesantno nego ono što ga okružuje”, rekao je sinoć Katunarić.
Estetski užitak čitanja je nezamjenjiv, traje ritmom vremena.
Dijana Jelčić...
 Oznake: Zdravko Zima, Dnevnik jednog mitomana
|
