Grlim život...
Sanjala sam te. Bila sam hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutala pustinjom isušenih osjećanja i nadala se.
U traganju susretah tragače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. Osjećala sam da postojiš izvan snova, da živiš daleko od doline suza u kojoj usadih korijenje nepostojanja. Lebdjela sam prošlim životima i tražla izvorište istine. Na dalekom otoku zakoračih u podzemni grad.
Rađa se mladi dan, sviće na obzorju svijesti, hostija na istočnom nebu daruje otajsvo noći bdijenja u hypogeumu sna.
Budiš se. U tvojim očima isti san.
Sjećam se naših razgovora o zvijezdi Sirius i tvoga vjerovanja da smo tamo ostavili tragove svojih koraka u vremenu prije našeg. Možda smo sudjelovali u izgradnji podzemnog svetišta, možda si ti bio akustičar odaje proročanstava koji je ženske vapaje pretvorio u jecaje tišine.
Bila sam ukorijenjena u zagrljaj pjeska i pjene, sjedinjena sa savršenim redoslijedom događanja istina. Lutanje je završilo na pješćanom žalu na koji plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, velikog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek?
To je onaj koji, ne negirajući vječnost, ne čini ništa za nju. Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Dotaknuh tvoje lice.
Na dlanu suza radosnica, dragulj u kojem se ogleda sudbina. Kap izrasta u odaju odjeka, u sancta sanctorum u kojoj zaboravljamo sva prošla odustajanja i tišinom spisujemo odu životu.
Potapam snove u more rađanja i grlim život.
Dijana Jelčić
Oznake: hypogeum, sancta sanctorum
|