Školice...
Julio Cortazar: Školice
Kultni roman argentinskog pisca Julija Cortazara bilo je jedno od prvih djela koje je poremetilo uobičajene navike čitanja: poglavlja su ispremiješana pa se knjiga može čitati na više načina – od prve do posljednje strane, kronološki, po rasporedu s početka romana, ali i po slobodnoj volji, napreskokce, kao u dječjoj igri školice. Nijedan način čitanja ne narušava doživljaj romana u čijem su središtu Argentinac u Parizu, njegova djevojka s kojom proživljava kojekakve lomove i njegovi prijatelji koji dane provode besposličareći, slušajući glazbu i beskrajno raspravljajući o svemu i svačemu. Istodobno, kroz analizu psiholoških stanja marginalaca u velikoj urbanoj sredini, taj latinskoamerički Joyce postavlja temeljne dvojbe otuđenih ljudi uzdrmanog identiteta i geografske iskorijenjenosti. "Školice" su u konačnici jedno od onih rijetkih dragulja književnosti dvadesetoga stoljeća, koji možda neće biti pristupačan najširem sloju čitatelja, ali će ga štovati književni sladokusci.
Prema Telećanu, "Školice" su svojom kvalitetom ravne, primjerice, Joyceovom "Uliksu", "Čovjeku bez osobina" Roberta Musila ili "Karnevala" Béle Hamvasa, dok im jedno od mogućih izvorišta valja pronaći u Hesseovoj "Igri staklenih perli". Već i ovo probrano društvo dovoljna je preporuka za čitanje Cortázarovog remek-djela, između ostalog i zbog toga što je, usprkos svim mogućim poveznicama s drugim autorima, ovaj pisac svojim izrazom i dalje samosvojan i jedinstven...
osvrt Tomica Bajsić
Budna sanjam. Nalazim se u labirintu zrcala... grana se u beskonačnost. Tminu ispred mene razbija samo plamičak svjetlosti. Čini mi se nedohvatnom ali obećavajućom. Iza mene ostaje svjetlucavi trag. Svilenkasta nit mi ulijeva sigurnost povratka u budnost.
U ovoj velikoj razigranoj cjelini se pojedinostima zameo trag. Prisjećam se pokušaja pisanja knjige o labirintu svijesti, pisanja pjesmica o ljubavi i duševnim previranjima, pisanja tekstova o umijeću življenja. Umreženost pamćenja je nenapisana knjiga u kojoj su sjedinjene sve razine istinskog postojanja. U toj mreži se budućnost iskri kristalima izmišljaja iz prošlosti i zrcali odsanjanu budućnost.
Iznenada razumijem zašto je Cortazar napisao svoje Školice u nelinearnoj strukturi, zašto njegov roman nudi mogućnost čitanja nepreskokce, poziva na hipertekstualno čitanje. Uranjam u strukturu dočaranog kaosa, u odnos zemlje i neba, prihvaćam igru koja postaje metafora ovozemaljskog života, ljubavna igra, mahnitanje u dvoje.
Skupljam kristaliće svjesti i bacam ih ispred sebe. Kao djevojćica sam rado igrala školice. Sada skakućem sjećanjima i doživljavam pročišćenje spoznaje i vrtloženje osjećanja osjećaja, vrhunac ljepote. U središtu labirinta se nalazi arhetipski kozmogram, krug upisan u kvadrat, pokretnost u stabilnosti, nestvarno stvarna vizija zagrljaja neba i zemlje, zagrljaja duše i materije iz kojeg je rođen život.
Misao, zvuk, miris, okus i slika se sjediniše u spiralnu dinamiku vremena, u carstvo bezuvjetne ljubavi.
Čini mi se, ušla sam u parabolu knjižnice u kojoj više nema knjiga, u kojoj su sve do sada poznate kombinacije ostvarene, u svijet koji je do krajnosti iscrpio mogućnosti izričaja.
Sporazumjevamo se govorom cvijeća, oblaka i zvijezda, antologijom ljubavne poezije i titrajima svijesti.
Budim se. Ispreplitanjem razina svijesti i podsvijesti budna sanjam život.
Dijana Jelčić
 Oznake: Školice, Julio Cortazar
|
