dinajina sjećanja

subota, 26.11.2016.

Ako sutra nikad ne dođe...



Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija“ – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj...
Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti“ i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog - ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti“ različitim čitanjima i interpretacijama.
Mirzana Pašić Kodrić, mr. sc.







Bila ranjiva, otrovana dahom samotnice,omamljena riječima bez odjeka, izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja, a onda izronih iz utrobe neosjećanja i osjećajući sebe osjetih njega.

Još uvijek se sjećam trenutka kada izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."
Razmaknuli smo nebo, razumjeli govor oblaka, slobodni preletjeli u beskraj, ubrzali vrijeme, zaustavili odlaganje,
zatvaranje očiju, uronili u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Dozvolih biti ulovljena u mrežu snova, ali slobodna u životu.
Umrežena u tkivo sanjivosti, sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san,
živim život pustolova, plešem ples tetrijeba i ždrala, ćutim kako se pijesak vremena slijeva mojim licem
i zaobilazi tragove njegovih usana, uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života,
A srce u srebrnoj mreži, odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta,
sretno se igra s kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše


Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?


Isto kao i danas, osvanulo je jutro našeg vjenčanja obasjano bijelom svjetlosti koja se prelama u rapsodiju predivnih boja. Snijeg se topio., blještali su kristali u krošnjama breza i vrba na obali zelene rijeke. A onda se sunce skrilo. Vjenčanje je bilo najavljeno za 19 satu uvečer. Zaboravili smo pozvati fotografa. Zakoračili smo u brak neopterećeni obavezama i zakonima. Uopće se ne sjećam što nam je matičar govorio. Jedva sam čekala da ceremonija završi jer sam osjećala da se u našem životu tim činom nište neće promijeniti. I nije se promijenilo. Nemamo vidljivo svjedočanstvo tog čina, samo divne slike u sjećanju, pregršt pisama i zapisi pohranjeni u već požutjeloj bilježnici. Tada nisam imala računalo. Pisala sam olovkom. Čitam jedno od pisama koje napisah u vremenu dok je među nama stajali kilometri. Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek.





…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…

Ostali smo isti, samo stariji 28 godina.

Nas dvoje,beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...


U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći...




Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. Zajedno koračamo gradom sanjajućih knjiga i u pojavnostima percepcije učimo gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.


Dijana Jelčić

Oznake: Ako sutra nikad ne dođe, večeras, poetska drama

- 07:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

petak, 18.12.2015.

Ako sutra nikada ne dođe... aureola istine




Srce
ne poznaje sate.

Prolaznost naših
dana i noći
oceanu
ne znači
ništa.

Pišem,
gledam na sat,
prošlo je nekoliko titraja,
svemir živi,
odmak u nečemu,
vječnost ubrizgana
u ovo sada.

Duša je
glazbom struna
utjelovljena
u vremenu,
jednostavno ljubav..

Osjećam ,
pjesak vremena se slijeva
mojim licem
i zaobilazi tragove
tvojih usana.

Uramljuje ih
u trenutke sreće.

Trenuci prolaze!

Šapućeš mi
poeziju kiše,
trenutak
postaje vječnost,
šapućeš mi
poeziju suza
trenutak
postaje ljubav,
šapućeš mi
poeziju kapi
osjećam trenutak
zgusnut
u ovo ovjde i ovo sada
živim ga..

Tvoje usne dio mene,
ruke u klupku neznanja,
stvarnost,
dah nježnost,
aureola svete
istine.

Dijana Jelčić... Ako sutra nikada ne dođe... prva Hrvatska poetska Drama... stihovi iz vremena prije ovoga...





Oznake: poetska drama, ako sutra nikada ne dođe

- 19:09 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 22.11.2015.

Uprisutnjenje...



Titrao si u sjećanjima, bio leptir u sivoj tvari, onaj tajanstveni pokretač uragana u svijesti. Nisam znala da si to ti, a susretala sam te u svitanjima na trgu cvijeća. Često smo zajedno sjedili u teatarskom kafiću, smijali se istim šalama, ispijali isto piće, divili se istim predstavama. Bio si djelić svijeta u kojem odrastah, bio si budući glumac sa glasom buntovnika.

U „Tingl Tanglu“ i „Blatu“ grmio zaštrašujućom poezijom Villona, Micheaua o Quenoa...Carla Sandberga...
predstavljao si se kao Asur-natsir-pal III…


"Kako su tri bila zida oko grada Tele kad sam došao ja. ...da su se uzdali u te zidine i da nitko nije izašao iz grada da mi stopala poljubi i kako sam srušio te zidine, pobio tri tisuće vojnika, odveo stoku i ovce, uzeo plijen i spalio pohvatane poglavare te kako sam nekim vojnicima odrezao ruke i noge, drugima odsjekao uši i prste, a mnogima iskopao oči, te kako sam napravio brdo od glava i kad sam polazio da nije baš mnogo što ostalo od grada Tele."


Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala. Bio si bez adrese. Nisam ti mogla poslati poruku sa uspomenom na jedno davno ljeto i zenit koji se zauvijek ozrcalio u mom pamćenju. Bio si bezimeni pjesnik iz vremena studentskih nemira, poezijom si obilježio naše davno proljeće.
Tvoje oči, dva sjajna jantara nosih oslikane u moždanim karatama. Oživljavale su u snovima. Konture lica nisam prepoznavala, ali znala sam tko si. Bio si dječak očiju boje snova.
Prepoznah te u vlaku prema jugu. Pogledom si mi odao tajnu tvog postojanja u pamćenju. Voda dolazi iz zemlje, rečenica koja je godinama titrala u sluhu, je postala šifra kojom si otvorio vrata mojih osjećanja. Pričao si mi o vinu koje zalijevano znojem dobrih ljudi, dozrijeva na kamenu. Kušah taj nektar, omamljujući okus osjećam još uvijek. Rastali smo se ne govoreći imena. Izgledalo je kao da poznajemo vječno.
Susretala sam te u odorama mislioca, mistika, filozofa pjesnika. Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitost. Jutra poezije, Lapidarij, miris Gornjeg grada i ti. Govorio si poeziju vode, tarantelu za jednog clowna, odnesite me braćo i ostavite daleko, a ja ću vam za uzvrat pjevati o sreći.


U lapidarnosti trenutka osjetih titraje njihala vremena, začuh romor tvog imena, pričinilo mi se, u moje grudi si stavio svoje srce.
Skinuo si ljubav sa neba i darovao joj ime.

Dogodio se život.






Danas utjelovljuješ Bernharda Minettia… daruješ mu svoju dušu… ili za trenutak posuđuješ njegovu… dušu glumca koji se priprema na odlazak sa daski koje život znače…
Moćnik si trenutka... dobar duh naše poetske drame... otvorio si nam vrata tvog umijeća, naučio Lauru i Hannu Klapka i mene kako glasom preći rampu i gledaocima darovati djelić svojih emocija...






Nema nikakvog smisla baviti se umjetnošću ako ne shvataš što je to quazar, što sudar galaksija, što je to svjetlost i koncentracija svjetlosti koja se zove crna rupa , kao što nema smisla baviti se fizikom ili povješću, a ne znati dramaturgiju ljudskog mozga to jest ne znati što je to što je nama najbliže, a udaljeno je od nas trinaest i po milijardi svjetlosnih godina, naime, energija. Ovo govorim samo zato što mislim da je potpuno besmisleno raditi bilo kakav kreativan posao ako nije u sinergiji sa cijelim svemirom.


Ovaj dijalog je kao veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti i sanjane budućnosti… djetinjstvo, poetski dnevnik, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. Skrivena tajna trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja, spoznaja vremena pamćenja, svijeta sjećanja. Tri lica, tri tjela, jedna priča, jednostavno ljubav. Tri života, neprekinuta nit genetske pripadnosti, nesalomljiva energija utkana u ženskost.



U noći punog mjeseca, razlomljeno zrcalo svjesti, suze svetog Lovre, titraj oka pun zvjzdane prašine i zvuka melodije... Ako sutra nikada ne dođe... živimo trenutak kao da sljedeći neće doći...

Osjećam istinu…

Ne godine, nego osmijeh ostavlja trag na tvom licu. Ljepota tvoje nutrine se zrcali u tvom pogledu i ne mijenja se. Oči ne stare, u njima ne starimo ni mi.

Dijana Jelčić... napisano davnih osamdesetih godina prošlog stoljeća... djelić još uvijek neukorićene zbirke tekstova "Umijeće vremena"... 2001 objavljivane na portalu Hrvata u Švicarskoj...

fotografije snimljene jučer, noć kazališta, davno napisano dobija obličje sadašnjeg trenutka... i eto nas opet... drugi tjedan u Varaždinu...




Oznake: poetska drama

- 12:12 - Komentari (12) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 28.09.2015.

Ako sutra nikad ne dođe...




Žensko pismo, nova osjećajnost i žanrovska graničnost u stiho-poetskoj drami

Ako sutra nikada ne dođe

Tradicionalno razumijevanje književnosti kao „lijepe književnosti“ insistiralo je na trijadnom sistemu književnih rodova s podjelom na epiku, liriku i dramatiku. Ovakvo shvatanje književnosti, zasnovane na nepromjenjivim vrijednostima ljepote, istine i uzvišenog, podijeljeno na književnost i zabavnu literaturu za razliku od naučne i stručne literature, uskratilo je mnoga znanja o mnogim mješovitim književnim oblicima.
U tom smislu drama Ako sutra nikada ne dođe predstavlja potpuni postmoderni izazov. Naime, već u samom žanrovskom smislu ona nije klasična drama, već je riječ o poetskoj drami, ali i o stiho-drami, odnosno, najpreciznije rečeno, o stiho-poetskoj drami s nizom postmodernih obilježja nove osjećajnosti, ali i sa vrlo upečatljivim „tradicionalnim“ tj. univerzalnim vrijednostima upravo ljepote, istine i uzvišenog. I to kroz analiziranje prirode, svrhe, uloge i općeg bitka ljubavi, tog neicrpnog motiva književnosti od njenog postanka, što je ujedno i osnovna tematska okosnica ovog nadasve jedinstvenog stiho-poetskog književnog oblika, u kojem se, pored poezije i drame, postmodernog i tradicionalnog, susreću i briljantni esejistički tragovi pristupa književnom djelu.
Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija“ – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj.
Stiho-poetska drama započinje Dijaninim poetskim promišljanjem, cijelom sada poetskom pričom o jednom stapanju – susretu, gdje ona, poput vrhovne mudre ritualne Svećenice Ljubavi, dajući Lauri i Hanni svoju sliku voljenja, mistično pjeva o svom voljenom muškarcu gotovo panerotski stapajući ga sa svim prirodnim fenomenima koje je okružuju. Zbog njega kao da je ranije i padala kiša četrdeset dana, sve dok se nije pojavio on na obali oceana sna sa sjajem izlazećeg sunca, pa zasjala duga, a iz pijeska i pjene izletjela bijela golubica, a u njegovim očima odraz njenog lica, sve dok voljene svjetlo nije pozvalo u kristalni dvorac u kojem je jedini gospodar bijela golubica, simbol ljubavi i mira u njihovim srcima.
Upravo takva početna kosmička precepcija ljubavi pratit će gotovo sva Dijanina promišljanja o ljubavi, gdje se ljubav prije svega daje, ako se uopće i uzima, jer takav metafizički fenomen svojim postojanjem i ljepotom može i mora biti dovoljan sam sebi, pa i ako nije uzvraćen, da bi tek kao takav, potpuno neovisan i slobodan, bio opći smisao življenja i sveopćeg prožimanja.
Dijana:
Ne volim nepomičnost,
tmurno nezbivanje,
entropiju vremena,
težinu neprolaznosti,
zgušnjavanje bez pomaka.
Prodirem u podsvjest,
u prostor nedogađanja,
u zatomljena sjećanja,
živim vrhunac samoće.

Ulazim u odaju ogledala i odjeka.
Tko tvrdi, prava ljubav je prolazna,
taj nikad nije volio.
Ljubav ne prolazi,
ona je u nama,
uvijek ista.

Stvarajući izuzetnu dramsku napetost Dijanine kosmičke vizije ljubavi gotovo stalno će smjelo i odvažno bivati prekinute izvrsnim ciničnim i ironičnim stiho-peotskim dijalozima mlade buntovnice Hanne, žene treće generacije, koja u duhu postmoderne, razbija sve tradiocionalne, sanjarske, ali i metafizičke vizije ljubavi, gordo insitistirajući na realnosti i samokontroli, jer uvijek postoji stvarnost surovija od stvarnosti koju živimo, ona koja nas prodrma.

Hanna:
Mogu sve glumiti,
da mi je stalo,
smijehom suze utopiti,
hrabro i prkosno uzdići glavu.
Kad sam najosjetljivija ipak,
čudno je pogledati se u ogledalo
gledati onu sebe,
nasmijanu, lažnu,
kako iz vlastite kože pokušavam pobjeći.
Mogu sve,
a ne mogu reći ono nešto,
što tiho u meni živi,
zbog tog tvrdoglavog ponosa što me priječi,
a tko zna,
možda i spašava od vlastite gluposti.

Laura, treći lik u drami (mnogo više poput hrvatske Silvije Plath nego Petrarkine Laure), žena je druge generacije i tu će otići još korak dublje u odnosu na Hannu u smislu sveopćeg ljubavnog razočarenja doživljavajući ljubav kao samouništenje, gotovo potpuni poraz vlastite sreće i razuma u kojem, samo ženske uloge se smjenjuju, pa djevojčice mjesto mašnica u kosi, kao žene nose zavoje.
Laura:
Sa svega nekoliko koraka,
dovela sam do savršenstva
svoje hladno držanje,
osmjesi mi izgledaju poput grube ruke starca,
kip sam od korijena hrasta sazdan,
tek me sjećanja pomiću sa mjesta,
zapušu mislima,
klate me poput njišućih vratiju na vjetru,
ukočene oči prijekorno,
opominjuće,
mogući dodir tuđe kože sijeku.
Nebo iznad mene oblači krvavu nijansu,
baca crvenu sjenu,
na moju zlu, blistavo crnu kosu.
Noć je tako divno nepomična.

Kroz date kotraste dramska radnja u stiho-poetskoj drami Ako sutra nikada ne dođe razvijat će se vrlo napeto do momenta do kada kosmička Svećenica Ljubavi Dijana, gordo i pomalo ljutito, gotovo ne postroji svoje dojunakinje i ne podsjeti ih na svetu mantru ljubavi – to kosmičko volim te - koju one pristaju izgovarati i nakon čega stiho-poetska drama dobija svoj puni smisao te „čitanje“ njenog naslova koji nepomirljivo sugerira na činjeničnu prolaznosti svega osim ljubavi.
Dijana:
Recite ,
jednostavno recite,
volim te!
Volim te bez izuzetka,
na stramputici htijenja,
na usponu želja,
u krijesu sanja
i vrtlogu zbilje.


Međutim, važno je napomenuti da će Dijana u stiho-poetskoj drami svoje dojunakinje Hannu i Lauru na taj put izgovaranja mantre - kosmičkog volim te - dovesti upravo ljubavlju, i to mudro podsjećajući ih da postoji ipak nešto što obje mnogo vole te da itekako obje još uvijek nose ljubav u sebi, a to je poezija.
Dijana:
Ispričati ću vam tajnu postanka,
možda,
možda otkrijete neku svoju tajnu
sakrivenu u kutku svoga svemira.

Iza sedam vrata,
sedam brda
i sedam dolina,
osmoga dana,
u sazviježđu „lava“,
rodio se pjesnik.
Tajna Svemira,
život utkan
u poeziju vremena,
u trenutak,
u titraj oka,
u ovo malo ništa,
u kojem se zrcali
delta zelene rijeke,
nebo, more i zemlja,
trojstvo besmrtne ljepote,
naša smrtnost,
naše sužanjstvo vječnosti.
Zvijezde tihuju,
dokazuju našu
nedjeljivost
od kozma.

Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti“ i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog - ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti“ različitim čitanjima i interpretacijama.
Mirzana Pašić Kodrić, mr. sc.



NOVO IZDANJE KULTURE SNOVA.
Dijana Jelčić/Laura Klapka/Hanna Klapka -
"AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE..."
poetska drama

Promocija knjige i koncertno izvođenje
AKO SUTRA NIKAD NE DOĐE
poetska drama


Kulturno informativnog centra Zagreb
Preradovićeva 5
(Cvjetni trg)
2. listopada 2015. u 19 sati


Autori: Dijana Jelčić, Laura Klapka i Hanna Klapka
Dramatizacija: Laura Klapka
U stvaranju predstave pomogli: Zdenko Jelčić i Vesna Starčević
Produkcija: Teatar Erato
Redatelj: Zdravko Odorčić


Ulaz slobodan


Oznake: Ako sutra nikad ne dođe, kutura snova, poetska drama

- 13:05 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>