dinajina sjećanja

subota, 26.11.2016.

Ako sutra nikad ne dođe...



Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija“ – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj...
Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti“ i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog - ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti“ različitim čitanjima i interpretacijama.
Mirzana Pašić Kodrić, mr. sc.







Bila ranjiva, otrovana dahom samotnice,omamljena riječima bez odjeka, izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja, a onda izronih iz utrobe neosjećanja i osjećajući sebe osjetih njega.

Još uvijek se sjećam trenutka kada izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."
Razmaknuli smo nebo, razumjeli govor oblaka, slobodni preletjeli u beskraj, ubrzali vrijeme, zaustavili odlaganje,
zatvaranje očiju, uronili u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.

Dozvolih biti ulovljena u mrežu snova, ali slobodna u životu.
Umrežena u tkivo sanjivosti, sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san,
živim život pustolova, plešem ples tetrijeba i ždrala, ćutim kako se pijesak vremena slijeva mojim licem
i zaobilazi tragove njegovih usana, uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života,
A srce u srebrnoj mreži, odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta,
sretno se igra s kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše


Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?


Isto kao i danas, osvanulo je jutro našeg vjenčanja obasjano bijelom svjetlosti koja se prelama u rapsodiju predivnih boja. Snijeg se topio., blještali su kristali u krošnjama breza i vrba na obali zelene rijeke. A onda se sunce skrilo. Vjenčanje je bilo najavljeno za 19 satu uvečer. Zaboravili smo pozvati fotografa. Zakoračili smo u brak neopterećeni obavezama i zakonima. Uopće se ne sjećam što nam je matičar govorio. Jedva sam čekala da ceremonija završi jer sam osjećala da se u našem životu tim činom nište neće promijeniti. I nije se promijenilo. Nemamo vidljivo svjedočanstvo tog čina, samo divne slike u sjećanju, pregršt pisama i zapisi pohranjeni u već požutjeloj bilježnici. Tada nisam imala računalo. Pisala sam olovkom. Čitam jedno od pisama koje napisah u vremenu dok je među nama stajali kilometri. Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek.





…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…

Ostali smo isti, samo stariji 28 godina.

Nas dvoje,beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...


U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.

Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći...




Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. Zajedno koračamo gradom sanjajućih knjiga i u pojavnostima percepcije učimo gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.


Dijana Jelčić

Oznake: Ako sutra nikad ne dođe, večeras, poetska drama

- 07:57 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>