Prva i posljednja...
Poklonio si mi
osamnaest crvenih ruža,
sve zvjezde s neba
i budućnost u celofanu.......
Zagrljajem si želio
ubrzati okretaje zemlje,
oživjeti vjetar s planine
pojačati sjaj sunca........
A nisi osjetio da nam kradeš mladost,
bezbrižnost,
sne.
Želio si sreću,
a prostor u kojem smo snivali
je bivao sve manji.
Želio si ljubav,
a ja sam se borila protiv navika.
Bilo je to davno,
u vremenu poezije i ruža,
tek danas bih znala
navike pretvoriti u ljubav.
Pokloni mi još jednom
osamnaest crvenih ruža.
Moje oči ištu
sjaj u tvojima,
tišinom pogleda
odašilju molitvu
u beskraj vremena.
Tvoje oči ištu
zornjaču u mojima,
šutnjom zjenica
odašilju jecaj
u Aleph prostora.
U oklopu bola.
plačem tvoje suze
ti se smiješiš
u meni.
U misaonom režnju
rat svjetova,
u osjećanom
susret božanstava,
nad križištem
sudbina
sjaj sunca,
trenutak utihe
svemira.
Čuju se samo
šapati duša.
Trenutak ljepote,
prostornost vremena,
bitak istine.
Klepsidra sunca,
jutrenje nad morem,
titraj nezaborava.
Izmišljam riječi,
a znam
ne znače ti isto.
Smiješiš se…
ljubav je jednostavnija.
Živim trenutak
kao da sljedeći neće doći.
Dijana Jelčić... „Nestvarno stvarni“KULTura sNOVA, Zagreb, 2014
Dijana Jelčić
Oznake: prva i posljednja ljubav
|
