Postoje li bespuća snova?... od kojeg tkiva su satkana ta prostranstva? ... postoji li vrijeme u njima?... možemo li lutati snovima ili se sve događa u jednom jedinu snu?... ako je Svemir uistinu božji san onda smo mi njegove strune… mi putnici namjernici… mi pustolovi… mi tragači za istinom…
Što će se dogoditi s nama kada se Bog probudi?...
Teško pitanje…
Postoje li teška pitanja?... pitanje u pitanju o pitanju… postoji li mjera za težinu misli?... ponekad su preteške za ovu nepodnošljivu lakoću postojanja u enigmi bivstvovanja…
U rebusu svijesti se zrcali znamenje prostora i vremena… i upitnik iza znaka jednakosti… clausula rebus sic stantibus... vjerodostojnost do promjene okolnosti... apsolutnost ne postoji... mjenjamo se iz trena u tren... ostajemo vjerni vrtlogu vječnosti... procesu nezaustavljivih mijena... pitanja postaju nepotrebna... na dlanu svemira titraju strune… zavijutci otrgnuti iz klupka svjetlosti… mi utkani u spiralu zlatnoga reza…
Postoji li mač kojim se možemo razvezati iz misterije početka i zaroniti u dubinu božjeg oka?…
Nepotrebno pitanje?...
Kao lepršava ptica nad bezdanom neznanja naša svijest traga za istinom… slobodna, a ipak omeđena obrascima ona drhturi na vjetru otkrića… krhkošću znanja utkana u tkanicu spoznaje… vidim riječi na bojišnici dijaloga… misaona slika parije šaha… riječi kraljevi… riječi lovci… riječi pijuni… premećemo ih… darujemo im nova značenja… znakovljem uma naglašavamo njihovu impreativnost, nesigurnost, čuđenje, znatiželju… darujemo im dušu, zvuk, miris, boju, okus… ili ih odbacujemo u rijeku zaborava… što učiniti sa nerazumljivim značenjima?... čujem utihu u dijalogu mene i mene… tišinu nutarnjeg hermeneuta…
Ne opterećuj se tišinom… nijemost svemira krije u sebi tajnu… pokušavaš me izvući iz žrvnja nepoznanica i odvesti u zavjetrinu zbilje… ne dozvoli neznanju da ti uzvrati pogled…ne traži više izvorište ljepote… odgovori se kriju u poeziji kapi… u memoriji vode… u zrnu srca…
da, u zrnu srca… u alephu, u točki u koju se zgusnulo sve… i daljina i visina i širina… bez težine, bez ubrzanja, bez trajanja, bez pomaka… na početku prije početka je bila svijest sama u sebi i oko sebe… a onda se dogodilo stanje… prvi titraj i prva zvijezda… prvi bljesak spoznaje… rodila se ljubav… bitak prostor- vremena… čovjek u čovjeku… ti u tebi… ja u meni… srž istine… igramo se riječima kao djeca staklenim perlama…
uzdigni se iznad praga razumljivosti… napusti svijet smislenosti… zakorači u svijet svjetlosnih prabića… osluhni šapat legendi… vilovanje vila slovinskih… tihovanje kozmogonije… šutnju tihih lomača… govor renesanse… zavoli osjećanje u kojem se budiš…
osjećanje to si ti… odustah od lutanja labirintom mudrosti…
On jučer pod gavelijanskim brezama. Enes Kišević je o njima napisao pjesmu...
Jezik kojim govorimo je kao koža, koju obostrano dodirujemo. Riječi postaju prsti koji završavaju svojim vršcima na mom tijelu. Uveo me u svijet mirnih nemira i naučio ponovo voljeti razgovore koji se pretvaraju u suptilni doživljaj obostranog pripadanja u diskusiji bez krize i unutarnjeg konflikta. Mi plešemo u slobodnom prostoru osobnih ideja, sve je "deja vu" i sve je uvijek novo, u trenutku koji se ponavlja i traje.
Ritam spoznaje slijedi ritam srca. Iz baršunastog lazura univerzuma izranja mir zbilje i nemir nedosanjanih snova. U spiralnoj dinamici noći osjećam nutarnje buđenje. Svitanje razotkriva istinu. U snovima smo bili daleko. Osjećam mirni nemir. U očima boje sna zrcalo davnog zenita, miris grožđa i romor kapi. Odsanjana budućnost usidrena u trenutak budnosti. Kovitlanje nutrine ruši bedem daljine. Zlatna zavojnica sudbine zaoblila blizinu. U njegovom pogledu vidim sebe i osjećam naša životna priča dobija obličje novele...
Ljubavna novela je priča o ljubavi sa sretnim završetkom. Ona često izgleda kao unaprijed određen program, kulminirajući zaplet situacija koji se mora odživjeti da bi na koncu ljubav pobjedila. Jeftini ljubavni romani hrane duše nesretnih, iz njih nastali filmovi povećavaju kvotu gledaoca, prelaze u sapunice koje zaglupljuju nacije.
"Izađimo iz kruga vremena " reče
"Uđimo u krug ljubavi " rekoh
To je bio trenutak otkrivanja nove strane svijeta, potpuno ujedinjenje u savršenstvu snova. Od onda više nisu potrebna pitanja:
" Voliš li me? ",
a još manje odgovori:
"Ja te volim."
Ljubav je postala vrijeme u kojem je sve ljubav i mi više ne uptrebljavamo tu "otrcanu riječ". Nova strana svijeta i naše peto godišnje doba, život u punom sjaju slobode i demokracije srca je svako jutro novi izazov.
"Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja i onda ćeš znati da li je moj glas budućnost koju želiš." izgovorio je moj davni stih.
Na početku bijaše RIJEČ...riječ do riječi, rijeka riječi, bujica riječi, ocean riječi, kap do kapi, biser do bisera, niska riječi...začarani krug života, krug sreće, krug ljubavi...
Riječi kojima ispisujemo brevijar života ne postoje u vokabularima tuđica, nema ih u rječnicima svjetskih jezika, ne mogu se naći u tuđim mislima, ne zrcale se u tuđim srcima.
Ti i ja i svijet u kojem živimo, trojstvo vječnosti, njedra vremena, koljevka ljubavi. U tom carstvu su riječi rajske ptice, vjesnici neba, otajstvo našeg života. Ogledaju se na obzorju trenutka, izranjaju iz zagrljaja oceana snova i nutarnjeg neba, lepršaju kao leptiri na našim usnama i prenose sjeme ljubavi u žižu bivstvovanja.
Riječi, naše riječi su čuvarice neizgovorljivosti osjećanja, nečujne ptice naših svitanja, nevidljive siluete naših zagrljaja, nemirne zvjezde padalice našeg svemira, mirne kaplje u bujici naših žudnji. Iznjedrene iz maštovitih sutona one su vatra, plameni jezici ognjilo strasti, Kondor slobode na čijim krilima lebdimo ljubičastim daljinama i sretni vraćamo u purpurna praskozorja svijesti.
Naše riječi su bjegunice svjesnosti, svjedokinje bjekstva iz stvarnosti, iskre vječne vatre na Olimpu želja, strune tkiva sanja, srebro punog Mjeseca, zlatne niti nutarnjeg Sunca koje skladaju rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu okusa, odu sreće i baladu ljubavi. Nježne kao svila leptirovih krila, nestvarne kao latice ruža u lahoru tišine one stvaraju Empirej, kraljevstvo bez vrata, carstvo bez ključeva, svijet sudbine, reljef naših osjećanja.
Osluškujem tišinu i čujem bezglasje riječi, vidim ih u dubini tvoga pogleda, u ljepoti tvojih kao jantar zlatnih očiju iz kojih izlijeću rajske ptice i u moje srce pretaču sjemenje sretnih trenutaka.
Srce mjenja ritam. Prisjeća se.
Prometejeva posljednja riječ je :" Izdržavam. "Macbathova: "Dosta!"
Je li dosta?
Na sceni glumišta tvoj glas... riječi kao rajske ptice uranjaju u svijest... uranjaju u osjećajni režanj... srce pamti osjećanja...
Riječima sam odgajana... riječima sa značenjem i bez značenja... riječima kao znakovljem na putu ka zrelosti... i oduvijek poezijom žigosana... majka mi je šaputala uspavanke heksametrima i poezijom drevnih sanjara... riječi su ognjište na kojem bdije Vestalka moje mladosti... majka koja još uvijek čuva vatru prvih koraka u svijetu poetike postojanja u zbilji... hvala joj... još uvijek se vidim kao tek rođena na njenom ramenu i sretna sam...
Iz njedara omamljenih tišinom izlijeću riječi… kao ptice iz oblaka, iz božanskog oka, iz srca svemira… lepršave, raskošne, otmjene… slažu se u boje, mirise, okuse, melodije… u njihovom lepetu naslućujem oluje i uragane… i onaj blaženi smiraj ljubičastih sutona u kojima se igramo riječima kao djeca staklenim perlama… izgovorene glasom ljubavi uranjaju u svijest… oblikuju se u osjećaj… u bezglasje čulne čujnosti… u blaženstvo spoznaje…
Postoje li riječi u snovima?… kojim jezikom se sporazumjevamo u snoviđenjima?...
Pokušavam odgonetnuti znakovlje tišine snovitih pejsaža u kojima se susrećemo… to nije šutnja… nije muk… to su krilatice kojima u zbilji ne znamo značenje… riječi izvan svakog frazema… izvan misli… riječi utkane u tajac neizrecivih osjećanja… u milostivosti te ljepote vidim tvoj lik… obrise tvoga tijela uramljene riječima dadaista… poetikom razumljive tankoćutnosti…
Ti dišeš riječima… gledaš riječima… grliš riječima… to su one riječi koje premošćuju bezdane ništavila… iskre trenucima… sjedinjuju prohujalo i dolazeće vrijeme…
Nepostoje zapisi… nema pisanih svjedočenja… nema signiranih pjesama… to je poezija ispisana usnama na koži i znojem srca… poetika nekatalogizirana u antologije lirike… neviđena i nepročitana tuđim osjećanjima…
To je tajanstvena qualia koju tek naslućujem osluškujući tvoje disanje… tajni ritam neopisivosti i neusporedivosti… zaklada očuvanja intime… nevidljivo čvorište snova i zbilje…
to smo jednostavno ti i ja… u dimenziji riječi izgovaranih prostorom duše, ritmom srca i načelom našeg vremena... u nastajućem i dolazećem prostor vremenu... u odaji ogledala i odjeka...
Nebo rapsodijom kobaltne noći šumi kozmologiju ljubavi. Kristalne suze neba pričaju priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Brojim biserje prosuto po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene porinućem u svijet igre, utkane u pjesmu zadnjeg igrača staklenim perlama. Osjećam onu drevnu čežnju uronuća u Uranijin svijet astralne poezije. Slovkanje se pretvaralo u slike, postajalo srcozor kojim sam bajke pretvarala u zastore sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja se slažu u kristale razumjevanja, postaju riječi kojima bojim nutrinu i skladam sonatu ovoga ovdje i ovoga sada.
Zaustavljam se u zagrljaju čarobnjaka. Govori mi riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu. Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima.
Svaka u sebi krije priču, svaka u sebi zrcali još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete u vremenu ne poznavanja autizma. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srcograd se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi.
Tajanstvena ekliptika privida me uvlači u virtualni vrt snova, u suštinu vrtloženja žudnji. Pišem, riječi klize zaslonom i pretaču se u bespuće želja. Sjećanja, snovi postaju geometrija virtualnog neba, zrcale u sebi staze razgranatog vremena kojima koračah ovozemaljskim postojanjem, obasjana snagom zlatne hostije, okrijepljena otajsvom ljubavi. Pišem o ljubavi pišući o tebi. Slažem riječi u Ariadninu nit koja me provodi kroz kristalni labirint hrama ljubavi. Rečenice se slažu u poetiku vjerovanja. Ponekada nevidljiva ruka zle kobi otkida komadiće neba i baca ih u bezdan vječne vatre.
Šutim. Tihujem. Tugujem. Usvojila me lakoća božanske ljepote, beskrajnost pročitanih knjiga, bezvremenost poezije me još uvijek hrani. Tvoja ljubav me uobličila u siluetu zvijezde sunoćavanja, obgrlila me sjajem jutarnjice i pustila u ekliptiku vjerovanja. Živim međuglasjem sna i zbilje, sanjam bezriječjem nutarnje tišine, osjećam tajanstvenost nutarnjeg sunca i sretna sam. Kontura zle kobi nestaje u crno- bijelim nebojama elipse svoga neba. Paralelnost svemira se dokazuje samo njenim povremenim zrcaljenjem u suzi na dlanu moga vremena. Pišem o tebi vadeći riječi iz dubina poezije oceana, iz podmorja u kojem ti skupljaš bisere i daruješ mi miran san.
Budim se iza zaslona svjeta, koračam među perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti.
Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi, odjenute bojom vjenčanice, plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas. Zornica blješti sonatom od sna, vrijeme luta bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jutarnja magla iskri na obzoru budnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.
Na početku bijaše RIJEČ...riječ do riječi, rijeka riječi, bujica riječi, ocean riječi, kap do kapi, biser do bisera, niska riječi...začarani krug života, krug sreće, krug ljubavi...
Riječi kojima ispisujemo brevijar života ne postoje u vokabularima tuđica, nema ih u rječnicima svjetskih jezika, ne mogu se naći u tuđim mislima, ne zrcale se u tuđim srcima.
Ti i ja i svijet u kojem živimo, trojstvo vječnosti, njedra vremena, koljevka ljubavi. U tom carstvu su riječi rajske ptice, vjesnici neba, otajstvo našeg života. Ogledaju se na obzorju trenutka, izranjaju iz zagrljaja oceana snova i nutarnjeg neba, lepršaju kao leptiri na našim usnama i prenose sjeme ljubavi u žižu bivstvovanja.
Riječi, naše riječi su čuvarice neizgovorljivosti osjećanja, nečujne ptice naših svitanja, nevidljive siluete naših zagrljaja, nemirne zvjezde padalice našeg svemira, mirne kaplje u bujici naših žudnji. Iznjedrene iz maštovitih sutona one su vatra, plameni jezici ognjilo strasti, Kondor slobode na čijim krilima lebdimo ljubičastim daljinama i sretni vraćamo u purpurna praskozorja svijesti.
Naše riječi su bjegunice svjesnosti, svjedokinje bjekstva iz stvarnosti, iskre vječne vatre na Olimpu želja, strune tkiva sanja, srebro punog Mjeseca, zlatne niti nutarnjeg Sunca.
Skladaju rapsodiju boja, simfoniju mirisa, sonatu okusa, odu sreće i baladu ljubavi. Nježne kao svila leptirovih krila, nestvarne kao latice ruža u lahoru Empirejske tišine, u kraljevstvu bez vrata, carstvu bez ključeva, svijetu sudbine, postaju reljef naših osjećanja.
Osluškujem tišinu i čujem bezglasje riječi, vidim ih u dubini tvoga pogleda, u ljepoti tvojih kao jantar zlatnih očiju iz kojih izlijeću rajske ptice i u moje srce pretaču sjemenje sretnih trenutaka.
