Najdulja noć...
Veliko kristalno ogledalo, slika prošlosti, djetinjstvo u okviru od izrezbarenog dreveta, moj dnevnik, prijatelj, vjerni slušaoc izmišljenih i željenih priča. Ja i moja slika u beskrajnom dijalogu, studija postojanja, izgradnja osobnosti u vječnom sukobu snova i stvarnosti. To zrcalo skriva tajnu trajanja i nestajanja, prolaska i ponovnog rađanja. Uranjajući u njegovu dubinu ja ulazim u svijet niti svjesne spoznaje vremena prije pamćenja, preda mnom se otvara svijet prije sjećanja.
U labirintu došašća
sjaj svijeća,
put ka
porodu ljubavi.
Uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba
i viziju beskraja.
Na licu svemira staze vječnosti.
U prelomu svjetlosti,
u Alephu,
u srži istine
iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti,
izmišljaj paralelni svjetova,
čarolija uma,
mogućnost putovanja
kroz vrijeme.
U velikom kristalnom ogledalu
odraz prohujalog vremena.
Vidjeh zgusnuće svjetlosti,
u stećcima uklesane
bogumilske istine,
smjenu stoljeća,
u ljiljanima hugenotske strahote,
krvavu svadbu,
prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine
rađanje Venere.
U sedefu upisana biografija školjke,
oslikana u sjećanjima,
oživjela u svijesti.
Oćutih porinuće
u njedra ljubavi, u
skute strasti,
u nježnost pjeska i pjene.
Zemlja je velika,
a ljudsko srce
planet anđela vatre.
Zakoraknuh u zjenicu buđenja,
u srce vremena.
Iz pjeska i pjene
izlijeće bijela golubica,
zoblje zvjezde,
završava igra
najdulje noći.
Rađa se mladi dan.
Dijana Jelčić
Oznake: najdulja noć, zimski solsticij
|
