Najdulja noć...
U krijesu ljubavi znakovi puta ka istini... Uranjamo u lazur noći,
u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja.
Na licu svemira staze vječnosti. U prelomu svjetlosti iluzija istovremenosti,
privid skrivene stvarnosti, izmišljaj paralelnih svjetova, čarolija uma i mogućnost putovanja kroz vrijeme.
U velikom kristalnom ogledalu odraz prohujalog vremena. Vidjeh zgusnuće svjetlosti, u stećcima uklesane bogumilske istine, smjenu stoljeća, u ljiljanima hugenotske strahote, krvavu svadbu, prevaru ljubavi,
na obali Mnemozine porod Venere.
U sedefu upisana biografija školjke, oslikana u sjećanjima, oživjela u svijesti.
Oćutih porinuće u njedra ljubavi, u skute strasti, u zagrljaj pjeska i pjene.
Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre.
Zakoraknuh u zjenicu buđenja, u srce vremena.
Iz pjeska i pjene izlijeće bijela golubica, zoblje zvjezde, carpaccio svitanjem završava igra najdulje noći.
Rađa se mladi dan.
Dijana Jelčić
Oznake: najdulja noć, carpaccio svitanje
|
