Pisma su dolazila, nije mogao zaustaviti mašineriju njene istine o pripadanju.
Sjećao se, čeznuo je za mekoćom njene kože i toplinom usana, za nesuvislim rečenicama njene djetinje sreće. Sanjao ju je iako su joj nedostajale obline koje ženu čine zanosnom i neodoljivom za mušku strast. Uvukla se u onaj dio pamćenja u koji dolaze sva, a ostaju samo neka sjećanja. Preuzela je zadaću srčanih zalizaka i postala hrana za noći u kojima je lutao literaturom, tražio Sirius ili čekao Godota.
Bojeći se sebe dozvolio je njoj da dotakne emocije koje je ljubomorno skrivao pod vrbama na obali zelene rijeke. Ušla je u njegov život, dotaknula onaj do nje nedotaknuti dio srca i na kamenoj postelji djetinjstva iz njega riknu vulkan nježnost i žudnja za sjedinjenjem.
A onda je otišla. Ostali su samo tragovi njihovih koraka, sunce nad posteljom i sjećanje na siluetu njenog osmijeha. Tajnom obavijena njena prošlost i sadašnjost postadoše toliko važne da je poželio sam skinuti taj veo.
Krenuo je ispunjen strahom i željom da upozna njen grad koji je poznavao samo iz uzbuđenja.
Strahom? Od sebe samoga, svoje neukrotivosti, samotnjačkog nagona i njene neumorne želje za blizinom.
A želja?
Stajala je pored njega u prevelikoj košulji i trapericama i djelovala još sitnije. Sigurna u ljubav, nesigurna u biću. Promatrao ju je... i šaptao...
Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga... kao u Brassansovoj šansoni...
«Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim».
Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:
Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna».
Zavolio je tu vreću kostiju. Svijet je postao čarobniji i ljepši od onoga ukrašenog lampionima i vatrometom.
Učili su čin pravog doživljaja, čin nutarnjeg otvaranja, čin koji nazvaše sakramentom.
Na zaslonu uma lica prerano otišlih prijatelja,
njihovi osmijesi, ikone svetih istina.
Na ognjištu svijesti zapretena vatra trajanja,
srce, urna s pepelom tajni.
Vrijednosti neprocjenjive. Starili smo uporedo.
Smrti su,
neočekivano,
dolazile u pohode.
Tugom smo ispisivali epitafe.
Ostali su grobovi, humci gorke istine,
prazna mjesta za trpezom zbilje,
strune žalovanja i molitva za oprost...
U galeriji pamćenja slike,
proljeća s mirisom djetinjstva,
našom mladošću,
našim željama
i cvijećem postelje
iz koje smo grlili dan.
Na rubu pustinje
Anđeo vatre,
čuvar sunčane strane svijeta.
Preslika neba
i tišina mudrosti
U zbilji uteg od sna,
blješteći grm na Sinaju
i romor aorte Svemira.
U vjetru osluškivah glas Salomona,
odgovarah srcem zaručnice,
zavoljeh miris smirne,
oazu Judejske pustinje
i grozdove njene.
Sanjah kuću od cedra
i svodovlje od čempresa.
Razgovarah sa srnama i košutama,
zaklinjah mjesečinu
za blagost grijeha propusta.
Tišina... muk istine...
Tek kada trava bude rasla asfaltom,
kada mi srne budu jele iz ruke,
kad zoru budu najavljivale samo ptice,
kada smrt postane tiha kao oproštaj,
a oproštenje grijeha postane suvišno,
kada nas riječ povede nebu,
riječ izgovorena lakoćom djeteta,
tek tada ću osjetiti... čuti božanski glas...
Listam obiteljski album iz kojeg udišem ljepotu i rađam san. Na već izbljedjeloj fotografiji, nona, mama i ja... Svjetlo koje me dodiruje iz svake fotografije oblikuje trenutak u kojem susrećem ljubav. U anđeoskim osmjesima moje majke pronalazim zamišljeni raj i vidim zrcaljenje ljepote koja prelazi u energiju mog postojanja. Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala. Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
Jedino majčina Ljubav može osloboditi od strahova, ona može pobijediti prokletstva, ona može ušutkati zvukove tuđinskih demona koji vrebaju na nas u trenutcima samoće, jedino ona ne dozvaljava da samoća postane osamljenost u kojoj Posejdonova djeca mogu ovladati našim osjetilima i povući nas u bezdan nesrenih stanja u ocean vječnog neznanja. Majčina ljubav je svijetlo nad svijetlima, ljepota svih proživljenih trenutaka, vječna straža nad našim životom. Uspavljivala me ovako...
Želim ti vrijeme,
Želim ti sve vrline svijeta.
Želim ti ono što mnogi nemaju,
Želim ti vrijeme puno veselja i sreće,
vrijeme smijeha, vrijeme tvojih snova i misli,
želim ti toliko vremena da ga možeš i drugima poklanjati.
Želim ti vrijeme u kojem nećeš morati žuriti i trčati
nego vrijeme zadovoljstva i mira, ne vrijeme koje ćeš gubiti,
nego vrijeme koje ćeš imati u izobilju za čuđenje i povjerenje,
u kojem nikada nećeš morati gledati na sat,
vrijeme za skidanje zvijezda, vrijeme rasta i sazrijevanja.
Želim ti vrijeme nade u kojoj će se ljubav u tebi rađati,
vrijeme u kojem ćeš sretati samu sebe i u svakom danu i svakom satu
osjećati sreću i vrijeme u kojem ćeš drugima opraštati.
Želim ti vrijeme u kojem ćeš uistinu živjeti.
Sreće zlatne, srebrne, sreće... šaputala je i na početku i na kraju Krležinog „Kraljeva“…i uvijek istim ritmom, slično Ravelovom "Boleru", sve glasnije i glasnije klicala sreće zlatne, srebrne, sreće... Godinama sam, na razdaljini od tisuću kilometara, svako jutro još snena čula njen veseli glas. Ona je meni šaputala te čarobne riječi.
Noć i dan sjedinjeni u novembarskoj magli, kao zalutala lastavica savih gnijezdo u tvom oku sakrih se u njedra djetinjstva. i šapućem... sreće zlatne, srebrne, sreće...
Sinoć su zapaljena adventska svjetla u gradu, danas je prvi Advent, početak došašća ljubavi...
Ulazeći u astralnu dimenziju postojanja, u odaju tišine u kojoj svjetlost i tmina plešu vječni ples života, poželjeh na to putovanje povesti sve one koji se u svojim strahovima ne usuđuju učiniti prvi korak, suprostaviti se Kronosovoj pohlepi i osjetiti beskrajnost i bezvremenost u konačnosti svoga tijela, osjetiti slobodu u skučenosti ovozemaljskog života. Zaplešimo valcer vremena, postanimo uistinu ono što jesmo, titrave strune, tkivo univerzuma, svjetlost nad svjetlima, krijesnice koje osvijetljavaju ovozemaljske puteve, Proustove galije pune neprocijenjenog blaga, galije koje nas uzdižu iznad bezdana neznanja.
Ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, ljubav je naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, naše sudjelovanje u plesu svjetlosti i tmine, u zagrljaju prostor- vremena. Ljubav je sunčana strana naše svijesti, poezija sazviježđa našeg nutarnjeg neba, ljubav to smo mi u ovom surrealističkom trenutku spoznaje, u stvarnom osjećaju nestvarnosti.
U prošlom stoljeću se jedva slutilo o emocionalnim ustrojstvima ljudskog uma iako su ona bila izučavana i prikriveno prisutna kod Freuda koji je, razvijajući psihoanalizu, pokušao razbiti monopol razuma. Mnogi znanstvenici su odbacili njegovu pretpostavku da nije samo razum, nego razum vođen ljudskom potsvješću gospodar ljudskih čina. Krajem stoljeća je istraživanje mozga dovelo do otkrivanja mozgovnih, do tada, nepoznatih djelovanja. To je potaklo i otkrivanje zatomljenih ljudskih osobitosti i promjene u shvaćanju i objašnjavanju slike o čovjekovom stvarnom postojanju.
Među ostalim novonastalim uzorcima je emocija postala sudionikom čovjekovog uma, nedjeljiva od njegovog "čistog" razuma.
U našoj svjesti se događa puno više od čistog razmišljanja. Prošlo stoljeće se naizgled služilo samo logičnim mišljenjem, suzbijalo emocije i zatomljivalo osjećaje. Kažem naizgled, jer u sukobu s nemogućnostima samoosjetilnosti i samoosjećajnosti u computeru, znanstvenici priznaju emociju osnovom stvaralačke misli.
Pored svega logičnog, što su, mozgovi Einsteina, Plancka, Feinmana stvorili, oni su bili i umjetnički nadareni. Svaki od njih je, pored laboratorija, volio glazbu i s puno ljubavi svirao, neki instrument. Izgleda da su se, pri zajedničkom muziciranju, u Einsteinovoj, Planckovoj i Feinemanovoj glavi rađale formule koje su promijenile svijet.
Emocija preobražena u misao postaje osjećaj, nova energija koja spriječava nagomilavanje negativne energije i nastajanje kaosa u glavi.
Taj osjećaj se danas naziva jedinicom za mjerenje ljudske kreativnosti.
Mi se često u životu, odlučujemo za nešto što je protiv onoga što osjećamo, jer to što osjećamo neznamo izraziti riječima. To je put u nesretna duševna stanja, put u bolove "nepoznatog porijekla", u nezadovoljstva, u životarenje, a ne u život.
Freud je to stanje ljudske duše nazvao sindromom nedostatka sreće. Prošlo stoljeće je zakazalo u obrani od tog sindroma. Mi, djeca tog vremena, smo nesvjesno živjeli na dva različita perona, sjedili u dva različita vlaka koji su vozili, doduše u istom smjeru, ali na različitim kolosjecima. Slijedeći odgoj i stičući obrazovanje narkotizirali smo emocije i ne spoznavajući osjećaje dopustili čistom razumu da vlada, pa tako postajali oruđem tuđe volje.
Osvijestimo se. Dozvlimo emotivnom umu da upredo s misaonim bude vodič životnim putevima. Ostvarimo sklad nutarnju ravnotežu, ona je isto tako važna kao vanjska.
Dijana Jelčić „Umijeće svakodnevnog pokreta“ Kapitol, Zagreb, 2006.
Stiho-poetska drama Ako sutra nikada ne dođe zamišljena je kao poetski dijalog žena tri generacije koje nošene vlastitim iskustvima, iznimnom, gotovo svetom osjećajnošću, ali i bistrom logikom razuma praćenog razočarenjem i tugom, intimno pregovaraju o ljubavi, njenom smislu, ali i besmislu, njenom uzvišenom ljepotom i istinom, ali i sveopćim ruglom te općim emotivno-mentalnim haosom koji upravo baš ta ljubav proizvodi ako nije uzvraćena.
S obzirom da je riječ o netipičnom, iznimno jedinstvenom dramskom obliku, dramska napetost i radnja postignute su upravo navedenim poetskim kontrastima čije su nositeljice „žene triju generacija“ – Dijana, Laura i Hanna, sve tri u potrazi sa istim – ljubavlju, ali u potpuno različitim percipiranjima kako doći do nje, shvatiti, osjetiti i razumjeti njenu prirodu i uživati u njoj...
Ovako posmatrane i koncipirane u dramskom tekstu, kroz generacijsko putovanje i nadasve zanimljivu dinamiku poetskih kontrasta „tradicionalnosti i modernosti“ i intimnog ženskog pisma kroz poeziju, predočenih u tek naizgled različitim dramskim likovima, sve tri junakinje mogle bi predstavljati, u konačici, jednu ženu u različitim životnim fazama ili čak momentima. I Dijanu (snažnu, zaljubljenu i samouvjerenu), i Hannu (ciničnu i ironičnu) te Lauru (izgubljenu, tužnu, slomljenu) uvijek željnu samo jednog - ljubavi.
S obzirom na to da je, u svakom smislu, riječ o posve jedinstvenoj i briljantnoj stiho-poetskoj drami, s velikom radošću čekam njeno izvođenje na pozorišnim daskama, što hoće, uistinu, biti težak posao za ovako multidimenzionalan tekst koji „toplo ženski vrišti“ različitim čitanjima i interpretacijama.
Mirzana Pašić Kodrić, mr. sc.
Bila ranjiva, otrovana dahom samotnice,omamljena riječima bez odjeka, izgovaranim na rubu nadanja,
u kaosu nepostojanja, a onda izronih iz utrobe neosjećanja i osjećajući sebe osjetih njega.
Još uvijek se sjećam trenutka kada izgovorih…
"Vrijeme oluje ruža si pretočio u osjećaj lahoraste miline."
Razmaknuli smo nebo, razumjeli govor oblaka, slobodni preletjeli u beskraj, ubrzali vrijeme, zaustavili odlaganje,
zatvaranje očiju, uronili u vječnu vatru, u svjetlo koje ubija tminu.
Dozvolih biti ulovljena u mrežu snova, ali slobodna u životu.
Umrežena u tkivo sanjivosti, sanjam već desetljećima isti san, ljubičasti san,
živim život pustolova, plešem ples tetrijeba i ždrala, ćutim kako se pijesak vremena slijeva mojim licem
i zaobilazi tragove njegovih usana, uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života,
A srce u srebrnoj mreži, odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta,
sretno se igra s kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika, signirana rukopisom duše
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Isto kao i danas, osvanulo je jutro našeg vjenčanja obasjano bijelom svjetlosti koja se prelama u rapsodiju predivnih boja. Snijeg se topio., blještali su kristali u krošnjama breza i vrba na obali zelene rijeke. A onda se sunce skrilo. Vjenčanje je bilo najavljeno za 19 satu uvečer. Zaboravili smo pozvati fotografa. Zakoračili smo u brak neopterećeni obavezama i zakonima. Uopće se ne sjećam što nam je matičar govorio. Jedva sam čekala da ceremonija završi jer sam osjećala da se u našem životu tim činom nište neće promijeniti. I nije se promijenilo. Nemamo vidljivo svjedočanstvo tog čina, samo divne slike u sjećanju, pregršt pisama i zapisi pohranjeni u već požutjeloj bilježnici. Tada nisam imala računalo. Pisala sam olovkom. Čitam jedno od pisama koje napisah u vremenu dok je među nama stajali kilometri. Promatram rukopis koji isto polako blijedi, ali ono što onda napisah, osjećam još uvijek.
…Ti i ja ljubavi, mi smo sjedinjeni, sjedinjeni od odjeće do korijenja, od jeseni, vode i bokova sve dok ja i ti ne budemo zajedno. Odjeljeni vlakovima i narodima mi smo se jednostavno morali voljeti, izmješani sa svima, sa muškarcima i ženama, sa zemljom koja sadi i gaji lotose osjetismo da je sada kao nikada i kao uvijek…
Ostali smo isti, samo stariji 28 godina.
Nas dvoje,beskonačni u konačnosti, smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
U sjaju noći punog mjeseca
razlomljeno zrcalo svijesti,
suze Svetog Lovre,
treptaj oka pun zvjezdane prašine
i zvuka melodije
“Ako sutra nikada ne dođe”.
Živimo trenutak,
kao da sljedeći neće doći...
Dijelim život sa umjetnikom. Uz njega naučih koračati na tananoj niti između mahnitosti i ozbiljnosti, balansirati na sponi između sanjarija i epistemoloških istina. Zajedno koračamo gradom sanjajućih knjiga i u pojavnostima percepcije učimo gledati događanja drugačije, promatrati ih kroz prizmu osjećaja u prostornosti osobne slobode, one tajanstvene Kafkijanske slobodnosti koju otkrivamo tek u sebi.
U sivilu jesenjeg dana vidjeh plavo sunce... dan se kortljao kraju... azur vremena, modrina prostora, punina Lune je obećavala noć mjesečarenja, lutanje priviđenjima, traganje po maglovitim ravnicama izmaštane prerije, susret sa plemenom ptica, njihov povratak u njedra trenutka.
U djeliću lazura vidjeh odraz ljepote. Riječ na usnama trenutka, nečujni romor svemira je uranjao u klijetku sanjara, oslobađao nemire.
Noćas se uzburkalo senzualno pamćenje, probudilo vladaricu vode. Ćutim začeće postojanja. Plutanja u kapima plodnosti.
Nimfa Stix me rijekom svete krvi odnosi u izmišljaje. Tišina se probija kroz tkivo čujnosti, dotiče srž bitka, kovitla zanose, oplemenjuje lucidnost sna.
Zagrljaj izranja iz žudnje. Potražih svjedočanstvo u želji. U jecaju strasti osjetih nestajanje slutnje, iskrenje ognjila svijesti i pokret ruku.
Probudih se u zamotuljku sreće, u toplini tvojih dlanova. Nepokretna, iza spuštenih trepavica, oćutih istinu. Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvješćuju praslike nesvjesnog, raskrinkavaju pratipove zatomljene u podsvjesti,
razularene suprotnosti, negdje u dubinama skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti.
Pore udišu nježnost mirišljave bliskosti. Blago pjenušanje se širi tijelom.
Tkivo kože je začetak početka, aktus purus prvog zagrljaja, izvorište nastajanja. Koža pamti vrijeme prije rađanja, pamti dodire, slijeva ih u gnjezdo proprioceptivnog sjećanja, preslikava uspomene, ucrtava neizbirisive ikone na zidovima nutarnjeg svetišta.
Osjećam te ikonografijom uspomena, desetljećima sjećanja.
Sutra nam je 28- a godišnjica ... i tri desetljeća zajedništva...
Sinoć je nad Dubravom lebdio oblak isplakanih suza i stih... zaustavimo nasilje u svijetu... pričinjalo mi se... u zraku je titrala optužnica zlu i pobjeda ljubavi... kao uvod u pjesničku večer smo čuli izvješće nevladinih udruga koje se brinu o zlostavljanim ženama... navedeno je nekoliko primjera na koji način su im pomogli... pozvani su svi zlostvaljani i nama je rečeno da širimo njihove adrese, mailove i tefonske brojeve među onima za Koje znamo da trebaju tu vrstu pomoći... pravnica udruge Ba Be nam je govorila o slučaju iznesenom pred europski sud za ljudska prava... dobili su potvrdu da je svaka država dužna, spriječiti i osuditi bilo kakvu vrstu nasilja... pročitana su dva pisma i jedna pjesma anonimnih, zlostavljanih žena... nisu željele pred publiku... stihom protiv svake vrste nasilja... pokretačica tog već trogodišnjeg događanja je dobila od Europske organizacije mir u svijetu diplomu ambasadorice zlostavljanih... ubrojana je u nobelovce za mir... to je cilj poezije, put ka ostvarenju svjetskog mira i spokoja...
Bijah
prognanica doline suza,
bjegunica zbilje,
pred vratima sna.
Plakala sam,
nebo je plakalo
sa mnom.
Davna proljeća,
svitanja
i miris svježeg kruha.
Molitva ubrizgana
u svetost umiranja
i rađanja,
kruh naš svagdašnji
u nepostojanju
prostora i vremena.
Neznajući,
stajali smo na
vratima svjetova,
nesigurni na premosnici
trenutaka.
Vječnost zgusnuta
u načelu mudrosti,
u odvajanju svjetla
od tmine,
u vrtlogu misli
i tišini osjetila,
bijaše braniteljica
od utapljanja
u moru strahova.
Tišina je bujala,
kortljalo se vrijeme.
Čekali smo
utjelovljenje boga
sretnog trenutka.
Privid legende.
Na lazuru noći
razumjesmo
govor zvijezda.
Šaputale su o prošlosti
misli i osjećanja,
o strunama
misaone Proustiane.
Razumjeli smo
uzaludnost traganja i
nevažnost prošlih života.
Oni vjekuju na nebu.
Mi smo ovdje i sada
u dolini suza,
u moći trenutka,
u svitanju mladog dana,
lahor svijesti romori:
Carpe diem.
a onda je Zdenko Jelčić pročitao moju pjesmu
Razderaše košulju tvoju, prkosna brđanko,
na grudima ti gnječili ljiljane,
palili vatre gnjeva,
a oči tvoje praštale su.
Oči, dva jezera nebom obojena,
i ruke majke što razvratnomu sinu konak pripravlja.
Praštala si i praštaš, brđanko,
dok ti sinovi utrobu dijele
i srce tvoje stavljaju na vagu,
jer si rađala nevjenčana.
I tako ranjena i gola.
prkosna još uvijek stojiš.
Gasne ti na dlanovima umornim
toplina zajedničkih žetvi,
a njivama tvojim niču plodovi
nekoga davnog zla,
i krvavi ti ožiljci na lijepomu se licu množe.
Znakovlje izdaje,
a sve u ime ljubavi i vjere.
I svejednako praštaš;
praštaš vjetrom što ti rane cijeli,
i šutiš šumama svojim
prkosna i sjetna,
brđanko,
majko nesretna!
"U svakom se čovjeku nalazi ogroman potencijal. Vjeruj u svoju snagu i mladost. Nauči se beskonačno ponavljati - Sve ovisi samo o meni."
Andre Gide
Zakrabuljena siluetom bezimenog osjećaja dugo nisam ćutila maskeradu svjesti. U razgovoru sa imaginarnim sugovornikom nisam osjećala kako razgovaram s nekim velikim nikim u sebi. Retoričkim trikovima pokušavah sebi samoj objasniti apsurd nutarnje palanke u kojoj sam kopnila. Pisala sam tužaljke vremenu i sebi, čitala egzistencijalističku literaturu i samo prividno tražila smisao u svrsishodnosti svakodnevice.
Jednoga dana, lutajući knjižarom pronađoh knjigu "Ceremonija jednog rastanka" filozofkinje Simone de Beauvoire. Jednostavnošću obrazovanog jezika je opisala je deset zadnjih godina života sa Sartreom, njihove razgovore, njihova misaona sučeljavanja, njihovu ljubav i prijateljstvo. Kao da se moć te tankoćutne kronike pretočila u mene osjetih skučenost zbilje u kojoj sam životarila. Ponesena jačinom autoričinog izričaja spoznah istinu. Pakao i planet malog Princa nosimo u sebi, kako ćemo živjeti ovisi o nama. Otvorih zakračunate dveri svijesti i zakoračih u zemlju vječnog sunca.
Pred spoznajom se prosula rajska livada puna mirisa i boja koji su se ispreplitali sa zvukom gonga. Objavljivao je jutrenje uma. Zaustavih se pod snopom toploga zlata i udahnuh kaplje života, oćutih početak bez kraja i kraj bez početka lutanja prividima. Besmisleno traganje za ljepotom dobi obličje zagrljaja sa njom. Vidjeh život u svoj njegovoj jednostavnoj kompliciranosti. Svijest skinu koprenu strahovanja i sumnji i odjenu boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan.
Koji je dan danas? upitah.
Dan za ljubav, šapnuo si.
Ovo je tren buđenja, odgovorih još uvijek dvosmisleno.
Uroni u smisao i osjeti istinitost praesencije, impertiv izrečen nježnošću tvoga srca.
Uronih u zapovjed i osjetih kako nestaju granice između različitosti. Oćutih komplementarnost anđela i demona.
Nema dobrog i lošeg, ne postoji zla i sveta kob, progovorih jezikom svjesti.
Izroni u stvarnost obogaćena smislom, pozvao si me u istinsko bivstvovanje.
Presuditi o tome ima li ili nema smisla živjeti znači odgovoriti na osnovno pitanje filozofije. Ima li svijet tri ili više dimenzija, a duša devet ili dvanaest kategorija dolazi tek poslije toga. Očiglednost koju srce osjeća i tumači duši je nutarnji dijalog koji obavezuje. Ravnoteža između očevidnog i poetskog obznanjuje sklad života.
Ponekad je teško izabrati pravi tren u kojem će taj suptilni korak u tankoćutnost svjesti postati djelotvoran. No, odustajanje od tog koraka je slično posljednjem činu melodrame kojim priznajemo svoje duševno samoubistvo.
U dijalogu s tobom osjetih oštricu noža na kojoj sam dugo balansirala nad provalijom vremena, gubila se u mračnim koridorima sumnje, zaustavljala misli na beznačajnostima, postajala sužanj tugovanja.
Oprostih se od nutarnje palanke, od osrednjosti i vječnog traženja krivca i krivnje. U dolini tvoga sunca osjetih snagu svjetlosti i postadoh robinja te ljepote.
Upletena u mreže snovitosti, slobodna u životu, odlučih se za ljubav, za smisao života.
Zato u radnom kutku našeg doma naše razgovore, naša misaona sučeljavanja, našu ljubav i prijateljstvo pretačem u štivo... riječima utjelovljujem prohujale trenutke, ne dozvoljavam im zaborav.
Bila sam Eremit u pustinji svijesti, bila sam žedna na vrulji vode, dolazila je iz sjećanja, bila sam gladna snova, nestali su u oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara koji me je vodio kroz nanose vihora sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
U razvalini misli oćutih lahor smiraja, pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati na prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi vremena.
Nisam uspjela.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek? Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajanstvenost tišine ?
Osluhnuh tišinu, zakoračih u podivljalu igru svijest i podsvjesti. Osjetih smrznuće sjećanja, amneziju pamćenja, entropiju nutrine, zgusnuće uspomena u netalasajuću osrednjosti. Zaglušujući muk neprolaznosti.
Tek jedna lijepa iluzija je lebdjela u skrivenom kutku izmišljaja. Silueta nedosanjanog sna. Kao Pygmalionova Galatea... pomislih.
Imaginacija žudnje se udaljavala. Krenuh za njom. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka. Odživjeh vrhunac samoće...
Kao u „metamorfozama“ prošaputah molitvu Afroditi. Iz nijemosti trenutka izroni privid odsanjane budućnosti.
Vidjeh te na kapiji vremena. Dolazio si sa Suncem mladoga dana. Lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme. Osjetih otapanje lednice zaborava, otvaranje školjki svjesti, bljesak ljepote.
Hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. Pjesme koje napisah nestaju u oluji ruža, prestaju na margini ovoga trenutka. Prepoznah se u dubini tvoga pogleda, oćutih proticanje pjeska vremena kroz prste ovoga ovdje i ovoga sada. U kristalnoj suzi neba vidjeh konture sreće.
Dogodila se istovjetnost iluzije i zbilje. Samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo.
Sjedim za pisaćim stolom. Na zaslonu računala piše datum i vrijeme. 20.11. 2016. 06 i 56 minuta. Dok sam upisivala podatke prošlo je nekoliko sekundi. Dogodilo se vrijeme, uronila sam u novi trenutak noseći u sebi sjećanje na prošli
Nagomilava se životna iskustvenost, širi se geometrija uma. Nema apsolutnog vremena, ono nestaje i nastaje, ono je umijeće i sloboda, a ljubav je sloboda. Minutnik se kotrlja i evo već je prošlo pola sata. Trenuci odlepršali u nepovrat.
Je li ih požderao Kron? Možda, ali ostala su sjećanja na njih. Šizofrenija postojanja u entitetu vječnost. Osjećanje je sjećanje, vječno obnavljenje već doživljenog. Jutros se poigrah starim fotografijama i sjećanjima. Uspomene uskovitlaše trenutke, vratiše me četrdesetak godina unazad.
Rado se misaono vraćam u vrijeme davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, vrijeme koje nazivam olujom ruža, vrijeme plača pustinjaka u magičastom svijetu pješčane oluje osjećanja, u svijetu bez horizonta, bez prelamanja dana u noć, bez amplituda osjećaja. To je bilo vrijeme, predugo vrijeme, vrijeme slično vremenu Marquesovih 100 godine samoće u kojima sam prelazila granice mogućnosti življenja i sve više uranjala u mirisni i crvljivi plod ljubavi, koja me vukla prema smrti. Gledala sam beskonačni krug zlatnih ribica i u posljednjeg žutog leptira koji je najavljivao proljeće.
Živjela sam na margini svjesti i podsvjesti, života i sjećanja, sna i zbilje. Pisah pjesme koje ne znadoh obojiti bojom, ne znadoh oplemeniti mirišljavom koprenom sa Elizejskih poljana vječnosti. Srce je titralo ritmom tugaljive istine, usnulo snivalo u tišini noći koje nisu željele dočekati zornice novih svitanja, nego su na oltaru života palile svijeće bježeći od samovanja u ubitačnu usamljenost.
Mjesec se igrao sa osjećanjima, pretakao ih u dubine oceana snova koji nije reagirao na plime i oseke uzbuđenja. Samovala sam na hridi vječnosti ne ćuteći nježnost carstva koje me je grlilo tišinom. To je bilo tugovanje mene čovjeka koji se utapljao u žudnjama za nečim nedohvatnim što se krilo u magličastim daljinama žuđenog zaborava. U satenu neba se iskrila istina koju dijelih tek sa prestrašenim srnama na obroncima vilinskog jezera, na trgovima cvijeća i ptica na kojima sam susretala siluete prohujalog vremena i slušala šapate davno ispisane poezije.
A onda osjetih samoću kao milovanje bezvremna, usamljenost kao eliksir alkemije bezvremena i uronih u nutrinu tišine. Na koraljnom sprudu vjerovanja osjetih toplinu ognjišta koje tražeći istinu napustih. U izmišljaju izmišljene stvarnosti me Vestalke prigrliše u zagrljaj ognja istine i pretvoriše život u hram ljubavi, izvedoše me iz kruga usamljenosti u krug samoće.
Usamljenost i osamljenost zaplesaše vještičji ples sa sjenkama nepostojanja. Promatrala sam tu igru kradljivosti i samotnosti duše koja se gubila u bezdanu neznanja. Prekrila ju je laž kojom se hranila, lažnost iz koje se pokušala iznjedriti samosažaljivim jecajima praznine. Odbaciše je i pjena i pjesak, bistra voda sa izvorišta sreće se zamutila njenim dahom, svijeća na oltaru noći je zatitrala strahom, pastiri su tjerali stada sa obronaka lažnih sutona i odvodili ih u koridore u koje ulaze samo sretne duše i srca puna ljubavi. Sjenka usamljenosti ostade na vjertometrini sudbine moleći oproštaj za grijehe kojima je trovala izvor ljubavi. Oćutih sram i spoznah da je usamljenost kob nesretnih duša koje same sebi kradu eliksir i traže utjehu u paklu izgaranja na ognju svojih sotonskih šapata.
Skupih napisane pjesme u torbu samotnice, ukorićih napisano u zbirku "Osamnaest crvenih ruža" i 1986- e godine, u Lapidariju, na jutru poezije stadoh pred publiku. Pozdravili su me pljeskom.
Osluhnuh rapsodiju boja kojom je nebeski orkestar pozdravljao novo srcozorje. Samoća je carstvo bogatih duhom, zašuh misao ispisanu rukom nobelovca i osjetih otvaranje dveri nove spoznaje. Osluhnuh zov nutrine i osjetih izvorište rijeke vremena, začuh romor sreće, žubor veselja, sonatu ljubavi. Samoća je sanatorij u kojem tišina liječi i pretače se u simfoniju života, lječilište u kojem se iz zagrljaja pjeska i pjene rađa biserje kojim našu životnu lađu sidrimo u doku sreće.
Dijana Jelčić...
U dnevnoj sobi moga djetinjstva je stajalo veliko kristalno ogledalo... odaja ogleda i odjeka u kojoj doživjeh vrhunac samoće, a onda u njemu vidjeh sebe nasmijanu i njegov lik u dolasku... Dogodila se ljubav.
Život se mora živjeti unaprijed, no može se razumjeti samo unatrag.
Soren Kierkegaard
Pokušavam zamisliti kako bi bilo živjeti bez sjećanja.Tada bi svaki trenutak bio početak i kraj, cijeli jedan život untar njega samoga. Bila bih slična onoj ćeliji iz koje sam nastala, jednoćelijskom biću koje živi bez vremeno, ali vječno. Postala bih ponovo duplo biće koje samo sebe djeli i ponovo samo u sebi traje od trenutka do drugog djeljenja i drugog trenutka. Moglo bi se reći, tada bih bila ne samo subjektivno nego i objektivno besmrtna. Mogla bih se uvijek iznova podvostručiti i tako bih bila ne dvostruka nego tisuć puta ponovljena osobnost i po današnjim obrascima definiranja samosvijesti i samospoznaje vjerovatno bih završila na kauču nekog poznatog psihijatra.
No, ja se susrećem sa davno poznatim definicijama spoznaje koje mi kažu da je svaka spoznaja upitna i da samo ona koja u ovom trenu nastaje u isto vrijeme i ne postoji više. Sumnja je jedini oblik svijesti koji nedvojbeno uistinu postoji. Samo tom obliku svijesti, koja se odvojila od duše svijeta i dobila ime čovjek, je dozvoljen pogled iza kulisa u teatru koji nazivamo život. Upravo ta sumnja me navodi na zaključak da još uvijek nismo uspjeli ostvariti savršenstvo spoznaje i to nas još uvijek potiče na daljnju sumnju.
U trenucima dvoumljenja uranjam u stanje svijesti u kojem vrijeme prestane postojati. U tim tajanstvenim odbljescima nepostojanja spoznajem više od obićnog trajanja u stvarnosti. Dotakne me život lomljiv i nepredvidljiv. Gomilaju se misli, misaone slike, a naizgled zaboravljeni kaos dobija obličje. Izrasta u geometriju bivstvovanja, postaje smisao. U sjećanje se vraćaju besmislene rečenice, izgovorene na pustopoljinama nebitnosti.
Zazvone glasovi davno izgubljeni u žamoru svakodnevice, odzvanjaju kao jeka osmijeha, jecaj tuge, vapaj boli. Prohujala nevažnost postaje bit sjećanja. Postajem sentimantalna, a onda se to sladunjavo raspoloženje pretače u postojanje, uranja u srž osjećajnosti, u osjećaj uklesan u pamćenje. To je proces sazrijevanja, imenovanje bezimenosti, skidanje patine sa moždanih vijuga. To je nešto kao glancanje starog srebra, izranjanje iz senzualne amnezije.
U takvim trenucima susrećem onu od sebe odbaćenu sebe, onu koja je koračala rubom bezdana, onu inače nevidljivu siluetu žene u koroti srca, plačljivu sjenu sebe same.
Spoznajem otupljenost osjetila, gubitak kontrole nad osjećanjima, zadah nagomilanog mulja u orbiti senzoričkog pamćenja. Svijest i podsvjest na bojišnici intime. Svjesno ranjavam onu samosažaljivu sebe. U malim dozama joj ubrizgavam otrov skupljan u peharu misaonosti. Provodim je kroz labirint uspomena. Prisiljavam je da osjeti bol kojoj se podavala, da spozna istinu o sebi bjegunici iz stvarnosti.
Samoranjavanje nije mazohizam, ono je eliksir koji oplemenjuje zbilju. Samoanaliza rezultira odbacivanjem tereta prošlosti, otapanjem lednice podsvjesti, oslobađanjem zatomljenih osjećaja.
Svjesna svih svojih grijeha, sigurna u sebe vraćam se sebi.
Osjećam, na sceni života sam bila sudionikom mnogih tužnih i sretnih trenutaka.
Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Octavio Paz
Jedna stara pjesma
u srcu titra,
oči boje meda
iskre davnu tugu,
poeziju kapi,
stih u suzi
na licu vremena,
plač utkan
u huk vjetra,
u tužaljku mora,
u romor rijeke,
u epitaf snu
nedosanjanom.
Događala se povijest
kamenjara,
obala rijeka i
Mediterana.
Nad humcima
poezija kiše,
i nebo plače
za otišlima.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina, omamljuje osjetila, priziva oprost...
Dalj, Vukovar, Škabrnja,
Dubrovnik, Zadar,
Mostar,
Sarajevo ...
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
Oprost titra
u zrnu srca,
a nezaborav
u poeziji suza.
Slušam melodiju,
stari gramofon jeca,
trubadur na skalinama
izranja iz pamćenja…
Promatrala sam most uzdaha. Tonovi rodno venecijano otvoriše vrata srca. Kišni vjetar je uranjao u krošnju klijetki. Ječala sam pod udarcima boli. Bilo je to vrijeme zatomljavanja istine. Tražila sam uzroke boli u izmišljaju nekog nesanjanog sna. Imala sam neizgovorene riječi i doline suza na usnama, sunčane brežuljke i sjećanja u nepostojanim maglama.
Nad ugašenim kraterom žudnji, u odaji ogledala i odjeka slušah ključanje pitanja.
Imam li još uvijek kovčežić s milion rumenih velova za tebe? upitah se stihom ne znajući tko je tajanstveni sugovornik moje samoće. Davala bih ti jedan po jedan ili tisuću po tisuću, žaleći što ih nemam dovoljno. Sanjajući o putu do puteva koji se križaju na nebu, stresla sam se u snu i zavapila između snova, koliko svjetlosnih milja, koliko još godina, koliko dana do susreta na rondou sna?
Tišinu je doticala glazba veselih svirača na trgu punom golubova. Stao si pored mene na obali velike vode, tvoje lice se zrcalilo u kristalima suncem obasjane pučine. A onda smo sjedili na terasi ispred crkve svetoga Marka i filozofirali o životu i ljubavi na prvi pogled.
"Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ljubav završava, postoji dodir dvije ruke koji se opire svim rečenicama" govorio si dodirujući mi dlanove.
"Da bismo razumjeli Karla Sandberga treba ga prije svega shvatiti kao čovjeka koji razgovara o stvarima koje su naizgled jednostavne, svakidašnje, razumljive i proste. Ono što nam on svojom poezijom govori o ljudima utonulim u životu punom protivurječnosti učini nam se da i sami znamo, da je to onaj, u modernoj psihijatriji, poznati fenomen deja vu, već viđeno."
“No to ipak nije tako. On je bio pisac nove biblije, on je običnim čovjeku, upotrebljavajući jezik ulice, predgrađa i radničkih naselja približio poeziju i ljubav." odgovorih ti zanesena.
To je bilo popodne mog novog buđenja, uz tebe sam osjetila sva ona mladenačka uzbuđenja, čula ponovo glas ljubavi i počela sanjati ljubičasti san.
Pitam se u snu i između dva sna je li moguće utjecati na sudbinu, je li joj moguće promijeniti smijer?
Vrijeme ljepote traje već godinama. Ljepotu su ponekad zatamnili strahovi, mirise ljubičastog cvijeća zamjenili mirisi lijekova, tonove ronda Veneciana zvuci requiema, ali ništa nije uspjelo ubiti trenutke ljubavi.
Oči pamte, oči umiru zadnje, oči su zrcalo duše, u očima se ogleda ljepota srca. Tvoje oči su bile i ostale preslika sna koji zajedno sanjamo, u njima se oslikavaju putevi kojima smo zajedno koračali, u njima naslućujem puteve koji stoje ispred nas. Sve one šarene velove koje sam ti darivala sam skidala sa duše koja se pred tobom razotrivala u svom vjerovanju u ljubav. Zaustavio si kišni vjetar koji se probijao kroz okna srca i pokušavao ugasiti lumin na oltaru sreće. U tvom zagrljaju pronađoh toplinu gnjezda koje je razorila oluja ruža, sa tvojih usana ispih nektar strasti i dozvolih životu da odjene odoru vječnosti.
"Zaustavila je sudbinu
u naručju njegovih isušenih želja
dotaknula već napukli porcelan povjerenja,
zgužvani staniol neke prošle ljubavi
i u ljepoti njegovih očiju
pronašla nebo,
okićeno oklopom neke davne tuge...
tražila je osmjehe,
skupljala i ljepila krhotine njegovih uspomena.
A ljubav?
Element sa slobodnom valencijom,
strune neke za njega nepoznate energije
začahurene u srčanim komorama,
nesposobne da stvore
najvredniju formulu ljudskosti,
ljubav je u njemu spavala
uz pepeo neke davne vatre...
poštujući njegovu prošlost,
njegove neizgovorene boli,
njegove neisplakane suze,
njegovu nemogućnost
da osjeti ljubav u osmjehu,
u ispruženoj ruci,
u poljupcu...
Dijana Jelčić... "Odakle dolazi ljepota" Zagreb, 1987.
Prihvatiti život onakav kakav je, život pun uspona i padova, voljeti zalaske sunca i kišu i oblačno nebo i vjetar koji donosi suze, razumjeti sve nepravde koje možda nisu nepravde, znači živjeti, znači znati živjeti. Tek onda ostaje puno trenutaka, između trenutačnih tuga, trenutaka ljepote koja nas uvijek iznova uzdižu iznad rezignacije i životarenja, ublažuju strahove, brišu suze, poklanjaju osmijehe. Nikada ne smijemo prihvatiti bonacu i neki nepostojeći horizont jer tada smo zaboravili živjeti. Mi moramo vjerovati u svoju snagu koja je ponekad skrivena u mladalačkim snovima, a nekada spava u tuzi zbog izgubljenog vremena. Ne smijemo plakati nad prošlošću i uvelim ružama, mi moramo znati voljeti, voljeti do iznemoglosti da iznemoglost nikada ne dođe.
"Ona postade obrana
njegovim strahovima,
povjerenjem dobi povjerenje
i prve ljepote njegovog buđenja
i pokloni mu svoje vrijeme"
Zavoljeti želje i život u tuđim srcima, naučiti ih da dišu, a ne ih željeti posjedovati znači biti sretan, beskonačno sretan. Spoznati da je LJUBAV
važnija od biti voljen onda smo uistinu i voljeni.
"Ona za uzvrat dobi
naručje u kojem danas smije
sanjati njegove i svoje tajne."
Za sve one koji nisu odustali ljubiti LJUBAV
Ljubav je kada jedan čovjek
Ljubav je kada jedna ....
Ljubav je kada
LJUBAV je !!!
Zavolite ovaj dan, zavolite misli i sjećanja, dozvolite srcu da diše!
tada @Teuta, danas @Sukiyaki i @More ljubavi su onda komentirali ovaj tekst... sretna sam što smo još uvijek tu... što dijelimo ovaj djelić svemira... prijateljstvo je to...
Jučerašnji komentar i pitanje blogoprijatelja @semper contra
Da, ljubav je tvoja česta, da ne kažem, vječna tema. A ja nikako da pojmim što je to ljubav. Zaista bih se volio naći s tobom tet-a-tet i čuti tvoje viđenje pojma ljubavi. Ne da ti oponiram već da jednostavno čujem nekog koji je toliko uronjen u nju.
me prisjetio ovog davno napisanog teksta. Ovo je samo djelić. Koga zanima cijeli tekst i komentari koji su me onda usrećili i pokazali da svatko od nas drugačije doživljava, izražava i živi taj osjećaj, na kraju teksta je link davno napisanog...
Ljubav je osnova na kojoj se stvara istinska ljudska zajednica.
Sv. Augustin je rekao: "Ljubi i čini što hoćeš".
Što bi se još moglo dodati toj višestoljetnoj misli?
Mislim da ništa više nije potrebno, znati ljubiti znači ostvariti savršenstvo duha, osmisliti svoje postojanje u univerzumu, osjećati i osmisliti sebe, svoje osjećaje i sve svoje čine.
Prava ljubav nije samo odnos prema nekoj osobi, nego naš stav, naše postojanje u prostor- vremenu, obilježje našega karaktera.
Što je uistinu LJUBAV?
U mojim zrcalnim neuronima se smiješe lica, ali ja u njima, odrasla i vjerujući da sam osvještena, zaboravih djete u sebi, pa ne prepoznajem i ne razlikujem više osjećaje. Krabuljni ples se upravo odigrava na pozornici mog života.
Kako prepoznati iskrenost u osmjehu?
Čiji glas će najaviti "radosnu poruku" iz koje ću saznati istinu?
Tko će na koncu ubiti kralja?
Na stolu leži upravo pročitana knjiga David Servan- Schreibera "Novi lijek za emocije"
Autor je uspio povezati znanstvene spoznaje s porukama od vitalnog značenja i ponuditi lijek protiv negativnih osjećaja. Život svakoga od nas je jedinstven i podjednako opterećen igrom sudbine i na svoj način težak. Zaboravljajući to često se uhvatimo u razmišljanju i otkrijemo u sebi zavist prema tuđim životima.
Aktiviranjem afektivnog ili hedonističkog pamćenja čovjek uspijeva zapamćene osjećaje, uvijek iznova proživjeti, odživjeti i svjesno spoznati. Milost naše prirode se izražava u tome da smo u mogućnosti uistinu osjetiti razliku između ugode i neugode, a emocionalno stanje koje se pri tome budi nam omogućava svjesnu spoznaju i usporedbu tih potpuno različitih osjećaja. Što je paleta zapamćenih osjećaja veća to je i njegov izbor veći. Sreća i ljepota, ljubav i zanos su skriveni u paleti onoga što smo doživjeli, osjetili i zapamtili.
Pokušah osjetiti pročitano, pozvati u sjećanje ljubav, osjećaj koji izrasta iz osnovne energije našeg postojanja. U mom misaonom labirintu su se smjenjivala sjećanja na djetinjstvo, mladosti, zrelost i trenutak se pretvori u mimohod stanja koja sam prolazila.
Djetinjstvo zatreperi spokojem i mirom, osjetih mirise lavande i maslinovog ulja, vidjeh blagi osmjeh djeda i njegovu ruku kako kruhom umoćenim u vino gasi svijeću na svečano postavljenom stolu. Moje srce je otkucavalo davno zaboravljenim ritmom potpune sreće. Mladost, trg cvijeća, ljubav u liku crne pantere se spusti u moju misao.
"Ja ne znam šta bih još mogao spoznati, kao dobro, kada bih izgubio ugodu okusa, ljubavi, slušanja i na koncu onog čudesnog uzbuđenja pri suosjećanju s osjećajima drugih." pročitah među redovima teksta Epikurovu misao.
"Nema ljepote ni ugode ni sreće izvan tijela. Sve je tu u nama samima, u našoj kinesferi. Tko danas želi najaviti "radosnu poruku", trebao bi iz sebe samoga širiti ugodu i znati je podijeliti s onima koji to ne znaju" razmišljam pretvarajući riječi autora knjige "Novi lijek za emocije" u svoj osjećaj.
Što je uistinu ljubav?
Stajala sam na hridi zaborava
i more više nije bilo more
i sunce više nije bilo sunce
umorno pružih ruke
i
dotaknuh svjetleću zraku
snovima omamljena...
Bilo je kao rukovanje
čekanjem okrunjeno,
a
skrivena u rijeci pročitanog
tek naslućena u poljubcu
zatvorena u neizgovorenim istinama
odjevena u čovjeka
vratila se LJUBAV
Dijana Jelčić
Poezija i glazba nezaboravnog Leonarda Cohena je ljubav...
U knjizi Rogera Penrosea " Shadows of the Mind" upoznah postojanje sjena svjesnosti, naučih da one postoje kao pratilje našeg postojanja u svjetlosnoj dimenziji prostor- vrijeme. Ta knjiga je svojim revolucionarnim uranjanjem u djelovanje našeg mozga ucrtala nove puteve ka spoznaji naše samoosjećajnosti. Fizičar Penrose je matematičkom etikom uronio u mikrokozmos, prolutao skeletom naših neurona, nazvao ih poetično leptirićima naše svijesti i sjedinio Platonove ideje sa fizikalnim procesima u djelovanju našeg mozga. Insinuacije sjenki svjesti ponekad pokušavaju promjeniti temu tražeći uzroke svog ne postojanja na sceni svjesnosti. Čitajući knjigu spoznah opanost, oćutih podlost kojom se služe da bi dobile moć nad svjesnošću.
Živjela sam u špilji iluzija. Sjene uma su plesale na sceni trenutka. Bila sam zatočenica vizija, robinja nestvarnosti. Promatrala sam tu igru izmaštanih trenutaka u koje nisam mogla ući. Nisam bila sudionik vremena. Na dalekom obzoru su se grlili san i zbilja, titralo je Sunce, kišilo je, vjetar se igrao s oblacima, plavilo se nebo, a u meni se nije događalo ništa. Srce je tihovalo u monotoniji nemjenjajućeg ritma. Ne ja, ono je tugovalo, mislila sam. Događale su se noći punog mjeseca, zvjezde su sjale za nekog drugog, ne za mene. Stvarnost je bila daleka, nedohvatna.
Predugo sam vjerovala da se ono nešto, što nazivah božansko, nalazi izvan mene, negdje u beskraju kraljevstva nebeskog. To zabludom nastalo vjerovanje u to nešto nadnaravno je u meni budilo katastrofalnu žudnju upravo za tim za mene nedohvatljivim. Deluzija, sindrom Alise u zemlji čudesa... bojala sam se.
A onda osjetih da tijelo živi u svijesti, da su osjetila okna osjećaja. Pogledah u dubinu univerzuma uma, zakoračih u svijet iza misli. Uđoh u labirint zrcala, slijedih trag svjetlosti na njenom putu ka čujnosti.
Očima upijamo ljepotu svijeta u kojem živimo, kroz te blješteće kristale se lome sunčane zrake i u zrcalu pamćenja ostaju slike koje pamtimo. U riznici zrcalnih neurona se ogleda život. Oči su poetski nazvane majkom rastojanja.
Naučih gledati kroz prizmu svijesti. Razdaljine se izgubiše. Osjetih da je sve ono što mi se činilo nedostižnim, pohranjeno u meni. Osluhnuh tišinu, oćutih mirisi cvijeća, trave poslije kiše i miris ljubavi. Vidjeh sjećanja u galeriji osjećajnih slika, prepoznah oči boje sna i svoj lik u dubini njegova pogleda. Sreća je u meni, osmjehnuh se Fortuni. Uzvratila mi je osmijeh. Oko nas se širila bijela svjetlost, aureola svetosti.
Osjetih nestajanje sjena i sjaj dnevne svjetlosti. Predugo sam živjela u nutarnjoj špilji iz koje sam tek nazirala ljepotu života, njegov sjaj u koji se nisam usudila ući, kojem nisam dozvoljavala da postane dio mene.
A ljubav?
I ona je čekala na vratima vremena da je prepoznam, da je oćutim u sebi, da joj dozvolim da iz sjena uma zakorači u svijet zbilje.
Sreća, ljubav, život… to smo mi… mi rođenjem u ovom djeliću svemira „osuđeni“ na misaonost i osjećanje osjećaja…
Diplomirani sam fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". U tu knjigu sam sažela svo svoje znanje, iskustvo i ljubav...
09 11 2006 je u Novinarskom domu u Zagrebu bila promocija knjige. Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.
Postovana gda Dijana,
Zelimo se ovim putem zahvaliti na vasoj knjizi koju nam urucila gda Ana Buneta. Sa zanimanjem smo procitali knjigu koja nas je odusevila iz nekoliko razloga. Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnomzivotu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju jos vaznije je spoznaja da iz svake vase poetski oblikovane recenice stoji veliko iskustvo,kao i poznavanje anatomije i fiziologije covjeka. Kao trec'e knjiga sadrzava sve bitne elemente koji je cine strucnom i visoko profesionalnomkao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz podruc(ja fizioterapije.Na kraju zelimo istaknuti da smo ponosni sto ste prve temelje iz fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleucilistu u Zagrebu, sto vas je odredilo u smjeru vase uspjesne profesije sve do danas.
Uz srdacne cestitke i mnogo uspjeha i u buducnosti
prof. dr. Ljiljana Kostovic-Knezevic
akademik Ivica Kostovic
Sveuciliste u ZagrebuMedicinski fakultet
“Hranio sam golubove, hiljade njih, godinama. Ali bio je jedan golub, prelijepa ptica, bijela sa sivom bojom na vrhovima krila; taj je bio drugačiji. Bila je ženka. Prepoznao bih je bilo gdje. Bez obzira gdje sam bio, ona bi me našla. Kada sam je želio vidjeti samo sam trebao zaželiti i ona bi mi doletjela. Razumjela me je i ja sam razumio nju. Volio sam tog goluba. Da, volio sam je kao što muškarac voli ženu, i ona je volila mene. Kada sam je jednom gledao, znao sam šta mi želi reći – umirala je. I onda, kada sam shvatio njenu poruku, iz njenih očiju je izbilo svjetlo – jaki snop svijetla.”
Nikola Tesla
Bila sam ranjiva, omamljena glasom bez odjeka, slikom samotnice bez vrijednosti. Odupirala sam se ljepoti, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena. U sutonskoj oluji sam osluškivala poeziju kiše. Lazur neba je razgrtao oblake.
Kiša koja je četrdeset dana padala iznenada prestade. Na obali oceana sna ti. U tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz sna izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.
Šapnuo si, dozvoli pripadanju da te obuzme, neka te čarolija ne zbunjuje, neka te ne iznenađuje ovo krotko svitanje u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti.
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, pratipove zatomljene u podsvjesti.
Osjetih blijesak ljepote ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.
Zatitraše strune razularenih suprotnosti, onaj u zrnu srca skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Oćutih ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, drhtajem srca. Razotkriva do nagosti, do katarze.
Kada se dan kotrljao kraju dogodilo se čudo. Stajali smo spramčiok suncu. Zlatna hostija je pretakala svoj sjaj u tvoje oči. Začuh poeziju drevnih oceana. Tanana nit vjerovanja se usidrila u srce i ono je zaigralo davno zaboravljenim ritmom. Mjesec je zasjao iskričavim srebrom otkrivajući tajnovite staze ka vječnosti.
Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.
Pamtim ljepotu sutonske zvjezde i njenu metamorfozu u zvijezdu jutrenja, pamtim čaroliju pretakanja transcendentne žudnje u iskustvenost patosa, u ognjilo strasti.
Pamtim tvoje riječi kojima si obznanio uskrsnuće ljubavi.
"Ti si sada stvarnost."
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Bijela golubica je simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji nazivamo ljubav."
A onda je zavaladala tišina. Utonuli smo u bezriječje jedne, jedine i velike istine.
"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime. Srela sam te u besmislu trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Zavoljeh te u vatri ukradenoj Bogovima, u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla. Udaljavali smo se od Sunca, uranjali u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti.
Apsurd tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Osjetih postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje. Oćutih titraj nečeg bezimenog u srcu, naslutih kako svjesno ulazim u vrijeme nedokazive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre. Zakoraknuli smo u srce vremena, približavali se Suncu.
Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Svjetlost njegova uranjanja u svitanje novog sna je potvrđivala istinu. Ono nikada ne odlazi, ono stoluje u našim uspomenama.
Zaustavljeni u zagljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.
Pitanja vidim kao šumu, izniklu iz uznemirenih, plašljivih misli... Kao drveće čije isprepletane grane teže ka nebu da bi primile ptice ili ih podigle u prolazne slike odlaska i povratka. Vezane reči koje traže druge reči... ne umem da izgovaram.
Nemam pitanja... Umesto pitanja imam mesto na kome postojim. Mesto sa koga večnim pogledom osećanja mirno posmatram promenljivi svet čudesa.
I... zato u ovoj noći budna u snu lutam slikama dalekih sećanja. Napuštam zemlju satkanu od muzike i leda... i odlazim na mračna i strašna nepoznata mesta... u vremena u kojima su se događale moje ljubavi.
- Pazi!!! Ako nemaš Sada, prošlost i budućnost će se pomešati u košmarnu teskobu. Diši duboko i ne zadržavaj se nigde... sve će proći!– čujem opomenu svoga učitelja meditacije.
Feti Dautović
Upravo tako. Nemam pitanja... Pročitanje knjige ostaju zapisane u sjećanjima i postaju čuvari na vratima vremena. Dautovićeva "Aleksandrija spava" svjedočanstvo prolaznosti, nestajanje znanja u plamenu vremena. Paul Anderson je izbio u prvi plan naučne fantastike kako kvalitetom tako i kvantitetom književne produkcije. Njegovo najpoznatije i možda najbolje djelo jeste "Čuvari vremena".
Posljednji Joyceov roman "Finnegans Wake" nije moguće doslovno prevesti. Teškoće počinju već s naslovom. Riječ wake kao imenica oznaćava bdijenje nad mrtvacem, a kao glagol zrcali buđenje. Sada već davnih osamdestih godina prošlog stoljeća, u jednom sutonu doživjeh i jedno i drugo značenje, sjedinih u svjesti istinu o Senekinoj smrti, Matoševu pjesmu "Utjeha kose" Ujevićevo "pobratimstvo lica u svemiru" i Šimićev stih... a smrt će biti nešto sasvim nešto ljudsko...
Poznavala sam je površno. Stanovala je u onoj ulici kojom sam godinama prolazila upijajući ljepotu jutrenja. Sretale smo se u prolazu i osmijehom pozdravljale. Nismo progovorile ni jednu jedinu riječ. A onda sam promijenila adresu i više je nisam vidjela.
Sinoć sam u traganju za prohujalim vremenom prošetala tim putem, želeći oživjeti lijepa sjećanja. Uzavrelost trenutka u kojem ništa nije važno do osjećanja osjećaja, predivno priviđenje priviđenja, anđeoska istina šapnuta u jednom sudbonosnom treptaju oka. Naslutih uzburkanost bezgraničja, vidjeh oblake kako se gomilaju u oluju i osjetih nemir.
Pred jednom zgradom je stajao automobil prve pomoći i policijski auto sa upaljenim plavim svjetlom. Zaustavih se u trenutku kada su ljudi u bijelom iznosili zatvoren postmrtni kovčeg. Skupljena masa je komentirala događaj.
Živjela je sama. Bila je nesretna. Nije voljela razgovore. Možda je bila gluhonjema. Samo se smiješila. Zujao je romor glasova oko mene.
Sjetih se osmijeha žene koju godinama nisam vidjela.
Kako je umrla? Nije umrla, ubila se. Pronašla ju je njena poslodavka jer par dana nije dolazila na posao. Kako se ubila. Nađena je u kupaoni u hladnoj vodi punoj krvi. Zastao mi je dah. Osmijeh se pretakao u izraz boli na licu koje se tog trena zrcalilo u mojoj svjesti. Stajala sam kao okamenjena dok se znatiželjna masa razilazila.
Sunoćavalo je bljeskanjem munja poslije vrelog dana.
Zar je to uistinu moguće? pomislih. Kakvu igru sudbina igra samnom u ovom trenutku. Bježeći od misaonog sučeljavanja sa samom sobom uletih u koloplet istih misli. One je umrla Senekinom smrću bježeći od sebe same i nedohvatnih istina. Nebo je zatutnjalo gromoglasnim smijehom, poezija kiše je zaljevala pupljke u perivoju duše, a tijelo je zaplesalo ritmom neke nepoznate melodije i postajalo zvjezdani prah koji se provlačio kroz žudnju srca. Vratila sam se u stvarnost i očutila istinu Camusovih riječi.
" Poput velikih djela, duboka osjećanja znače oduvijek više nego što su svjesna onoga što kazuju. Velika osjećanja nose sobom svoj svijet, blistav ili jadan. Osjećanje apsurdnosti na zaokretu bilo koje ulice može iznenaditi svakog čovjeka. Takvo kakvo je u svojoj očajnoj golotinji, u svojoj mrtvoj svjetlosti, ono je nerazumljivo, ali je naše."
Živeći apsurde mi živimo istinski život jer on se ipak ne odigrava samo na sunčanoj strani ulice, on se slijeva trenucima i tvori rijeku bez povratka koja se ulijeva u ocean vječnog sna. Mi smo smo samo kapljice velike vode koje na kraju ovozemaljskog puta postaju suze na dlanu vremena.
Tvoj pogled tone u prostor smiraja,
guši vapaj za umirućim ljetom.
Na obzoru opoziv tmine, završilo je vještićje bdijenje
nad carstvom seobe duša, odgođeno je vrijeme
razularenih sjena, guta ih tmina nepostojanja.
Pod krovom muk, odletjele su laste.
U tvom oku jesen tihovnjem objavljuje dolazeće vrijeme
Na hridi vjekuje hram, sunčanik objavljuje zoru. Rađa se dan iz sna.
Bezglasje svjetlosti traje, neumorno.
Anđeoski tajac, zvuk dolazi niotkuda, iz bljeska jutra,
možda iz tišine.
Širi se, romori, suzvučje mora i vjetra omamljuje.
Njedri se vječnost, iz sedefa izranja vizija lijepe nagosti,
muk svjetlosti i tvoj glas.
Neka ljubav bude vatra u venama
i voda na dlanovima,
neka pali želje i gasi strahove.
Neka se odmara tišinom,
pleše ritmom svitanja,
zenita i sutona
i bude blaga moćnica
životu tvom i mom.
Osjećam moć svjetlosti!
Dijana Jelčić
kolaž fotka... Lara Laura Gee, moć svjetlosti... Jasna Marcelić
Jean Buridan, filozof iz XIV stoljeća nam je darovao metaforu o dvoumljenju između ostvarenja dviju želja. Slikovito je opisao tu nedoumicu.Žednom i gladnom magarcu je stavio u jednakom rastojanju posudu vode i košaru zobi. Jadni magarac se ne može odlučiti, jesti ili piti i u tom dvoumljenju ugiba.
Žao mi je magarca, žalim njegovu sudbinu, ne sviđaju mi se usporedbe te svete životinje sa ljudskom nemogućnosti istinske odluke, njegovom neodlučnosti između misaonog i emotivnog.
Postavljam si pitanja.
Postoji li slobodna volja? Je li istinita tvrdnja da možemo gledati i fizičkim i duhovnim okom? Koja mjerljivost je vjerodostojnija, ona mjernim instrumentima ili ona moralnim zakonima? Koliko je blisko ono fizičko, osjećajno i intelektualno u nama?
Odluka je jedan od kompleksnijih oblika ljudske svijesti. Jean Buridan se već onda pitao što je važnije pri konačnoj odluci vanjski ili nutarnji poticaj.
Odlučiti se za ljubav sa svim njenim konotacijama, sa svim njenim usponima i padovima je najteža ali i najvrednija odluka koju donosimo. Sjećam se vremena strahova i bijega od odluke, vremena u kojem sam na Kairosovu vagu stavljala misaonost i emotivnost. Ni jedna strana nije prevagnula, održavala sam sklad neosjećajući da sam bjegunica iz same sebe, da neodlučnošću odbacujem ponuđeni mi čuperak kose.
A onda si došao ti.
Zavoljela sam te u jednom davnom i dalekom djeliću vječnosti, u danas nedohvatnoj prostornosti vremena, u zavijutku izgnanstva iz stvarnosti. Zaveo si me riječima, omamio pričama o sanjanim božanstvima iz kozmogonije vjerovanja. Zamrsio si misaonost i osjećajnost u kaos prauzora svijeta. Iz tebe je govorila čulnost iskona, na tvojim dlanovima je gorila vatra Olimpa, u tebi prepoznah titana dolutalog iz neispričane legende.
Ne, nisi bio Prometej, bio si dječak u čijem pogledu vidjeh sebe bjegunicu iz nedosanjanog sna. Bio si strpljiv, podnosio si moje odlaske, moj bjeg od osjećaja.
Napisah ti pismo.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali sresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo ja"
Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014
"Čini nam se da je svet pun pitanja. A svet nije nikakvo pitanje. Svet je odgovor. Odgovor na pitanje ko zna kada i zašto postavljeno. I mi tek odgovor na ko zna kakvo pitanje...Kucao sam na tesna vrata i ona su se otvorila, ali su to bila pogrešna vrata. Njihovo otvaranje nije mi donelo ništa do razočarenje. U prostoru i vremenu, sva su vrata bila lažna. Prava su van prostora i vremena....Osećam hladnoću. Drugi svet teče mimo mene. Treba pružiti ruku i dodirnuti ga. Treba tvoriti – novo"
Borislav Pekić, Rađanje Atlantide
Na Beogradskom sajmu knjiga na štandu Rom Produkcija naši plakati, u dvorani “Borislav Pekić” promocija moje dvojezične zbirke Nestvarno stvarni. Doživjeh inicijaciju u više sfere postojanja, osjetih... nisam uzaludno pisala... dok je Zlatomir Jovanovic govorio o meni i našem susretu u Rovinju, Jovana Bokunovic čitala Reč urednika, ti čitao pjesmu Preživjeli smo, u mojoj glavi se odvio film početaka, zatutnjalo je vrijeme koje nazivam oluja ruža. Sjetih se davno napisanog.
Bio si treptaj Kronosova oka, titraj Kairosovih krila, pramen njegove kose koji ne dotaknuh, djelić prostor- vremena koji nedosanjah. Nisi bio danas, bio si ono prolazno jučer i nedohvatljivo sutra. Bio si nježna karika koja me vezivala u uvalu djetinjstva i ocean mladosti. Bio si titrajuća struna u niti koja me sidrila u lijepim prividima. Nebo je plakalo kada sam odlazila. Sjećam se kristala koji su se prelijevali licem tvog i mog vremena i ispirali tragove naših koraka na pješčanom žalu djevojaštva.
Između nas se ugasila svjetlost, svjetlosni stožac se slijevao u moreuz bez iskre spasenja, sjaj prošlosti je nestajao u utrobi Scile i Haribde, bez nagovještaja budućnost. Bili su to trenuci duboke tmine, mračan hram bez slika, bez sjećanja, bez uspomena. Izgubih se u traženju uzroka grijeha koji nije bio grijeh, bilo je samo buđenje iz opsjene.
Bila sam pustolov pred vratima sna u koji se nisam usudila ući. Jedan leptir je zalepršao svilankastim krilima svjesti i izazvao urgan u ružičnjaku spoznaje. Vrijeme oluje ruža je trajalo opijajući me do nemoći srčanih otkucaja. Srce je otkucavalo svoje probne titraje i preskakalo ritam uzbuđenja da ne proplačem u novom snu.
Ti nisi znao kako izgleda soba u kojoj sam te voljela dušom samotnjaka, nisi znao s kojeg prozora sam pozdravljala izlazak večernjice i nakon besanih noći se radovala sjaju zornice. Praskozorja su bila spas mom umornom srcu. Srcozorja su stigla kasnije. Tugovala sam dušom beskućnika. Prestala sam skupljati bisere, bilo ih je trinaest u kadeni koja je moju životnu galiju vezivala u doku tvoga postojanja.
Dugo, predugo sam živjela u neznanju, bivstvovala izvan sebe. Lebdjela sam u nekom za mene nedohvatnom prostor- vremenu. Nijemo sam optuživala tebe i tražila izvorište ljepote u daljinama, neosjećajući ga u ekliptici mog nutarnjeg sunca. A onda spoznah jednotu sunoćavanja i svitanja.
U jednoj besanoj noći krenuh s Venerom na putovanje ka Levantu i vidjeh njeno preobražavanje u zvijezdu svitanja. Zlatna hostija se pretočila u osjećanje osjećaja ljubav i ja zakoračih u ljubičasti san. Vrulja nutrine je proključala nadolaženjem ponornica iz ciborija života. Srce je počelo titrati ritmom sreće, a ti, ti si ostao san i prauzor ljubavi.
za blagdan svi sveti... palimo svijeće i sjećamo se...
U romoru kapi utjeha mora,
u zvuku orgulja vilinski smijeh,
u šapatu boga tišine,
blagost neumitne smrti...
čujemo glas, utjelovljujemo uspomene, oni žive u nama... uvijek i zauvijek, ne samo sutra... vječno... palimo svijeće... divna je nježnost pamćenja... zbrajam korake otišlih... ostali smo mi i naša sjećanja... otišlim dušama slava... vječna... R.I.P.
Na uglu naše ulice stoji velika kuća,
kroz zavjesu kiše svjetlucaju okna,
promatram puteve ka tuđim snovima,
puteve ka skrivenim čudima.
Tišina odnosi suton,
noć uranja u zbilju.
Na obzoru oblaci,
kriju mjesečev dolazak,
a spokojstvo beskraja se šulja
ulicama opustjelog grada.
U obećanju vremena titra spomen,
naše godine utkane u sjaj svijeće.
Iz brazde sjećanja gledaju
odživljeni nemiri.
Zakletva tihuje na usnama,
dok nas smrt ne rastavi,
a plamen na oltaru vječnosti
piše pjesmu o ljubavi.
Titraju strune misaone gitare,
glazba iz prohujalih ljeta,
iz doline mladosti,
krv se još uvijek slijeva ,
slijeva zaliscima želja.
Kroz zavjesu kiše gledam
nevidljive snove,
kuća na uglu naše ulice
kao privid stoljetnog svjećnjaka,
kao jučer pretočeno u trenutak,
u iskričave tajne staklenih plamičaka.
Koliko je života dogorjelo u njoj?
Koliko smrti je preživjela?
Koliko ljubavi skriva?
Odgovori se kriju u igri uma,
u apoteozi ovog izmišljaja,
u uzdizanju čovjeka na Olimp,
u alegoriji trenutka sreće.
