Možda je, upravo to u ljubavi najvažnije...Prava ljubav je voljeti bez razloga... kao u Brassansovoj šansoni...
«Skupi svoje kosti, draga,
čuvaj svoje čari,
premršavim ne hrlim,
u meni vatra žari da kosturove grlim».
Ali malo pomalo mu se ta mala ružnica uvuče u život:
Ganutom meni na koljena je sjela
i utvrdih joj rebara broj.
Ta vrla vreća kostiju puna,
prije ni pare vrijedna...
uđe u srce moje
i izlaska nije, rad blaga nijedna».