Iskoristi dan...
Sinoć je nad Dubravom lebdio oblak isplakanih suza i stih... zaustavimo nasilje u svijetu... pričinjalo mi se... u zraku je titrala optužnica zlu i pobjeda ljubavi... kao uvod u pjesničku večer smo čuli izvješće nevladinih udruga koje se brinu o zlostavljanim ženama... navedeno je nekoliko primjera na koji način su im pomogli... pozvani su svi zlostvaljani i nama je rečeno da širimo njihove adrese, mailove i tefonske brojeve među onima za Koje znamo da trebaju tu vrstu pomoći... pravnica udruge Ba Be nam je govorila o slučaju iznesenom pred europski sud za ljudska prava... dobili su potvrdu da je svaka država dužna, spriječiti i osuditi bilo kakvu vrstu nasilja... pročitana su dva pisma i jedna pjesma anonimnih, zlostavljanih žena... nisu željele pred publiku... stihom protiv svake vrste nasilja... pokretačica tog već trogodišnjeg događanja je dobila od Europske organizacije mir u svijetu diplomu ambasadorice zlostavljanih... ubrojana je u nobelovce za mir... to je cilj poezije, put ka ostvarenju svjetskog mira i spokoja...
Bijah
prognanica doline suza,
bjegunica zbilje,
pred vratima sna.
Plakala sam,
nebo je plakalo
sa mnom.
Davna proljeća,
svitanja
i miris svježeg kruha.
Molitva ubrizgana
u svetost umiranja
i rađanja,
kruh naš svagdašnji
u nepostojanju
prostora i vremena.
Neznajući,
stajali smo na
vratima svjetova,
nesigurni na premosnici
trenutaka.
Vječnost zgusnuta
u načelu mudrosti,
u odvajanju svjetla
od tmine,
u vrtlogu misli
i tišini osjetila,
bijaše braniteljica
od utapljanja
u moru strahova.
Tišina je bujala,
kortljalo se vrijeme.
Čekali smo
utjelovljenje boga
sretnog trenutka.
Privid legende.
Na lazuru noći
razumjesmo
govor zvijezda.
Šaputale su o prošlosti
misli i osjećanja,
o strunama
misaone Proustiane.
Razumjeli smo
uzaludnost traganja i
nevažnost prošlih života.
Oni vjekuju na nebu.
Mi smo ovdje i sada
u dolini suza,
u moći trenutka,
u svitanju mladog dana,
lahor svijesti romori:
Carpe diem.
a onda je Zdenko Jelčić pročitao moju pjesmu
Razderaše košulju tvoju, prkosna brđanko,
na grudima ti gnječili ljiljane,
palili vatre gnjeva,
a oči tvoje praštale su.
Oči, dva jezera nebom obojena,
i ruke majke što razvratnomu sinu konak pripravlja.
Praštala si i praštaš, brđanko,
dok ti sinovi utrobu dijele
i srce tvoje stavljaju na vagu,
jer si rađala nevjenčana.
I tako ranjena i gola.
prkosna još uvijek stojiš.
Gasne ti na dlanovima umornim
toplina zajedničkih žetvi,
a njivama tvojim niču plodovi
nekoga davnog zla,
i krvavi ti ožiljci na lijepomu se licu množe.
Znakovlje izdaje,
a sve u ime ljubavi i vjere.
I svejednako praštaš;
praštaš vjetrom što ti rane cijeli,
i šutiš šumama svojim
prkosna i sjetna,
brđanko,
majko nesretna!
Dijana Jelčić... Pelinjak, rukovet gorkih stihova, Švicarska, devedestih godina prošlog stoljeća...
Oznake: stop nasilju, stihom protiv zlostavljanja, Nevladine udruge
|
