Umijeće svakodnevnog pokreta
Tribina Collegium Hergešić
U sklopu Tribine održalo se 18. 06. 2008, predstavljanje knjige Dijane Starčević-Jelčić, "Umijeće svakodnevnog pokreta". Sudjelovali su dramski umjetnici Vlasta Knezović i Zdenko Jelčić. Urednik i moderator Tribine je prof. dr. Miroslav Međimorec.
Među posjetiocima su bili Lucija9 te Nataša i Vedran Jaklin, moji dragi, do tog trenutka, samo virtualni prijatelji. Ovim putem im se od srca zahvaljujem što su uvlečili te trenutke svojim prisustvom. Sretna sam da sam ih upoznala.
Već "godinama" radim kao diplomirani fizioterapeut, uža specijalizacija kineziterapija, terapija pokretom. Pokret je tako postao moja "ljubav", a svakodnevni pokret, to siroće među pokretima, moja opsesija. Iz tog razloga sam napisala knjigu "Umijeće svakodnevnog pokreta". U tu knjigu sam sažela svo svoje znanje i iskustvo. Poslije promocije knjige sam dobila ohrabrujuće pismo od gospođe i gospodina Kostović, vrhunskih znanstvenika u podrućju istraživanja mozga.
Poštovana gđa Dijana,
Želimo se ovim putem zahvaliti na vašoj knjizi koju nam uručila gđa Ana
Buneta.
Sa zanimanjem smo pročitali knjigu koja nas je oduševila iz nekoliko
razloga.
Prvo je osebujan pristupu fizioterapiji u svakodnevnom
životu. Kao drugo, ali po nasem dubokom uvjerenju još važnije je
spoznaja da iz svake vaše poetski oblikovane rečenice stoji veliko iskustvo, kao i poznavanje anatomije i fiziologije čovjeka.
Kao treće knjiga sadržava sve bitne elemente koji je čine stručnom i visoko profesionalnom
kao sto su pojmovnik i navodi suvremene literature iz područja
fizioterapije.
Na kraju želimo istaknuti da smo ponosni što ste prve temelje iz
fizioterapije stekli na Zdravstvenom Veleučilistu u Zagrebu, što vas je
odredilo u smjeru vase uspješne profesije sve do danas.
Uz srdačne čestitke i mnogo uspjeha i u budućnosti,
prof. dr. Ljiljana Kostović-Knežević
akademik Ivica Kostović
Sveučiliste u Zagrebu
Medicinski fakultet
U predvečerju 18. 06-oga ja sam razgovarala sa dramaturgom i teatrologom dr. Miroslavom Međimorcem o pokretu, univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Doktora Međimorca je zanimala veza između kinezilologije, anatomije pokreta i kinetologije, znanosti o umijeću pokreta, zanimalo ga je moje razmišljanje o ideokinezi, pokretnim misaonim slikama i sinesteziji, sjedinjavanju podražaja i doživljaja takvih podražaja na naša osjetila.
Dramska glumica Vlasta Knezović je čitala djelove iz moje knjige kojima povezujem umjetnost i pokret, poeziju i svakodnevni pokreta, a moj suprug, akademski glumac Zdenko Jelčić je recitirajući poeziju govorio o metaforama kojima se ja služim da bih mojim pacijentima približila svijest o pokretu i tijelu.
Dole vam ostavljam "Ogled" o mojoj knjizi napisan od politologa i žurnaliste Duška Bodinovca.
OGLED
Reintegracija povijesnim stranputicama raskoljenog čovjeka
• Dijana Jelčić-Starčević „Umijeće svakodnevnog pokreta”; Kapitol, Zagreb, 2006.
S nadnaslovom ‘Novi, revolucionarni pristup fizioterapiji’, Dijana Jelčić-Starčević pripremila je podnaslovljenu knjigu. Ovaj zgusnuti ogled (kao dio i mogućeg šireg, zasluženog svakako i esejističkog pristupa) potpisnikov je poklon autorici, bivšoj sugrađanki i zamalo generacijskoj suučenici; i njenim čitateljima, dakako.
Jesam li na dobru putu razumijevanja Dijanina razmišljanja i ukoričena profesionalna stava, dapače usustavljena poziva na ‘pravilno držanje’, napose promišljanje čitatelju navlastita umijeća svakodnevnog pokreta, neka potvrdi i moj prvi dojam, reinterpretirane anonse u lokalnome tjedniku.
Knjiga nije priručnik za gombanje, recimo najprizemniji antipod sadržaju: autorica nas zaustavlja nad začudnim fenomenom ljudskoga pokreta, što je u svake jedinke, kao imanentan, postao implicitan, aprioran, ‘normalan’. On je uvod u drukčije razmišljanje, što ga je autorica znalački odmjerila i u knjizi gotovo pjesnički promrežila, a sam njen uvod pristupno otkriva i štih cijeloga uratka.
Dijana je, nedvojbeno, nježna žena koja iznimno tankoćutno, trećim okom ‘vidi’ fina energijska tkanja i ondje gdje ogrubjeli pogled današnjeg čovjeka vidi nešto drugo. Autorica pokušava tome ‘pogledu’ reći što misli o njegovu umu i tijelu, zajedništvu misli i pokreta. K tome, ona mu savjetuje kako da tu stečenu ‘grubost’ otkloni, oslobodi potisnite potencijale i otvori se za nove životne vidike.
A nakon ‘slegnutih’ dojmova, nižu se nove spoznaje.
Kako i sam naslov sugerira, knjiga govori o pokretu, ali uz atribuciju umijeće svakodnevnog, svakako propitkuje o svezi promišljenog, dakle mehaničkog pokreta, njegova svakodnevna odvijanja i umijeća. Stoga kažimo odmah: umijeće pokreta [a pokret je mijenjanje mjesta ili položaja tijela ili pojedinih dijelova u prostoru, da bi se obavila neka radnja] je pretvaranje voljne mehanike kojom se nesvjesno služimo u svakodnevnom životu, u lakoću i ljepotu pokreta - kaže autorica.
Ali pokret je, krenimo korak dalje, i najsloženiji oblik mišljenja; dapače, nipošto nije tek puko fizičko gibanje nego svrhovita makar pokadšto i nesvjesna radnja (pokret - da bismo jeli, nakašljali se, ali i svirali, slikali, emocijski se izražavali). I tu smo na tragu moguće odvojenosti, ujedno i poveznice pokreta kao manifestna obilježja tijela i onoga što ga pokreće, vodi, daje svrhu i smisao. Pored odvojenosti, kako ćemo vidjeti, na djelu je, zahvaljujući autoričinu promišljanju i neizostavna sveza uma/duše/mentalnog entiteta... (ma začudna svemirska fenomena!), i tijela. Do te podvojenosti došlo je vremenom, među ostalim, i zanemarivanjem tijela, odnosno njegovim neprirodnim otuđivanjem. Pa su stoga i tjelesni pokreti, neosmišljeni, postajali neprirodni i čovjeku strani. Autorica, da bi okrenula taj proces i naznačila put ljudske prirodnosti, predlaže pokušaj ponovne integracije raspolovljenog čovjeka civilizacijskom razudbom duše i tijela, - usuprot - Descartesovu dualizmu - revitalizirajući temeljnu Montaigneovu postavku o cjelovitosti ljudske jedinke.
Buduća reintegrirana ličnost (osoba s ozdravljenim ‘Ja’), treba nanovo naučiti paradigmatske joj danosti. Uz ostalo i to da je svaka duša različita pa je tako i s tijelom. I u toj spoznajnoj divoti, tu činjenicu u osvit neke nove renesanse ljudskoga roda treba početi njegovati kao iznimnu univerzalnu vrijednost opstojanja. Ni med cvetjem ni pravice - poje odličnik stiha, a mudraci se tisućljećima upinju dokazati kako i makrokozmos diše jednako, u povećanim razmjerima: nema iste maglice, meta- ili jednostavne galaksije, planeta, bilo kakva svemirska tijela!
Svaka jedinka drukčije misli, bez obzira na ugrađeni u njoj božanski kod (ili baš zbog toga?!) te genski neponovljivu različitost, i drukčije se - kreće. Stoga je i pokret svake jedinke raritetan; nikad ga nitko drugi nije ‘pokrenuo’ niti će ikada više biti ponovljen ili prirodno oponašan.
Tu rijetku činjenicu spoznaje u svoj punini značenja autorica te uz neprikrivenu dozu senzualnosti kao izravna odraza ljepote i radosti postojanja - i u njoj probuđene te reintegracije - lirski prenosi štiocu, ublažavajući i time moguće pogrešno ili nedostatno iščitavanje puke mehanike pokreta.
Ili njezinim riječima: - Ljepota ljudskog pokreta proizlazi iz skladnog djelovanja njegovog uma, tijela i pokreta ujedinjenih s harmonijom univerzuma u kojem se čovjek u svojoj cjelini pokazuje.
‘Umijeće svakodnevnog pokreta’ - složismo se, dijelom, kako držim, oko toga, ali zašto umijeće? Moramo li znati ili biti vješti (umjeti), proizvoditi i kontrolirati svakodnevni pokret? Odgovor će nam - ako se već sam ne nazire, biti razvidniji i iz (dopuštam si u ovome zgusnutome pregledu sublimirane poredbe, a čitatelj će već, potaknut možda i ovakvim pristupom, prionuti dubljoj spoznaji vrlo složenog odnosa i samog fenomena pokreta, pomno i studiozno čitajući cijelu knjigu) dvije definicije, odnosno promišljanja o nekim bitnim ljudskom kategorijama, izravno povezanim s reintegriranom (što je, rekao bih, uvjet istreniranog postignuća, a ne darovana danost!) ljudskom jedinkom; riječ je o misaonim slikama odnosno samoj misli.
Misaona slika - definira autorica - je mentalni događaj, uzorak; spoznatljiva samo iz „Ja” perspektive. Njome stvaramo predodžbe o sebi samima, o položaju tjelesnih struktura koje ne vidimo; te slike nastaju radom mozga, iz njegovih neuroloških karata. Misao, pak, odgovara energiji što pretvara: viđeno, (od)slušano, kušano i omirisano - u sliku; daje tome viđenom, (od)slušanom, kušanom i omirisanom - oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, pretvara se u energiju govora i energiju pisanja, kinetičku energiju što nas pokreće i zaustavlja; ona uspoređuje i kombinira te naposljetku odlučuje.
Stoga i poglavlje Mudrost svakodnevice ne tematizira bez razloga, na osnovi ovakvih esencijalnih utanačenja, i reverzibilan oćut: dubokim senzibilitetom, naime, omogućena je čovjeku spoznaja njegova postojanja - tijelom, nestalnom tvarnom, dakle energijskom tvorevinom, s imanentnim dinamičkim pridjevkom kretanja.
Autoričin diskurs, poput ugodna jutarnjega otvaranja vjeđa suvremene Snjeguljice, apsolviravši jednostavnu motoriku, istreniranim umom pronalazi dalja uporišta svojim spoznajama već otprije poznatim postavkama. Jedna od njih je propriocepcija, najkraće objašnjena kao čovjekovo šesto čulo i k tome - osobina bezuvjetne spoznaje postojanja tijelom.
Jer što je, ako ćemo pravo, duša bez tijela. I što će, uostalom i davati takt umijeću pokreta!
Duško Bodinovac
|
