Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina omamljuje osjetila, priziva
stih u suzi na licu vremena, plač utkan u huk vjetra, romor rijeke, u epitaf snu ... nedosanjanom.
Tuga zapletena u godine, nad rijekom magla sjećanja i tišina sna.
U koloni jedan po jedan uništen korača život, na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti, iz grada na kraju svijeta.
A nad kolonom noć puna smrti,
i san kojim su se hranili.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine i tišina nad svjedocima užasa.
Na obrazu suza, oči su umrle zadnje,
oči su oprostile.
Nad humcima poezija kiše,
i nebo plače za otišlima.
Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Octavio Paz
Jedna stara pjesma
u srcu titra,
oči boje meda
iskre davnu tugu,
poeziju kapi,
stih u suzi
na licu vremena,
plač utkan
u huk vjetra,
u tužaljku mora,
u romor rijeke,
u epitaf snu
nedosanjanom.
Događala se povijest
kamenjara,
obala rijeka i
Mediterana.
Nad humcima
poezija kiše,
i nebo plače
za otišlima.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina, omamljuje osjetila, priziva oprost...
Dalj, Vukovar, Škabrnja,
Dubrovnik, Zadar,
Mostar,
Sarajevo ...
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
Oprost titra
u zrnu srca,
a nezaborav
u poeziji suza.
Slušam melodiju,
stari gramofon jeca,
trubadur na skalinama
izranja iz pamćenja…
Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Octavio Paz
Jedna stara pjesma
u srcu titra,
oči boje meda
iskre davnu tugu,
poeziju kapi,
stih u suzi
na licu vremena,
plač utkan
u huk vjetra,
u tužaljku mora,
u romor rijeke,
u epitaf snu
nedosanjanom.
Događala se povijest
kamenjara,
obala rijeka i
Mediterana.
Nad humcima
poezija kiše,
i nebo plače
za otišlima.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina, omamljuje osjetila, priziva oprost...
Dalj, Vukovar, Škabrnja,
Dubrovnik, Zadar,
Mostar,
Sarajevo ...
Oprost titra
u zrnu srca,
a nezaborav
u poeziji suza.
Slušam melodiju,
stari gramofon jeca,
trubadur na skalinama
izranja iz pamćenja…
Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.
Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
Oči umiru zadnje.
Oči pamte.
Oči ne praštaju.
Oči optužuju.
U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine,
i ništa više.
Tišina nad svjedocima užasa.
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.
Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,
Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
A svaki pedalj
krvlju natopljene zemlje
je užareni čavao na križu
onih koji su samo vjerovali.
Ovo je najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata… slika govori više od tisuću riječi, Kažu ovo je jedno od najljepših groblja… osjećam ga srcem… meni najtužnije…
Dijana Jelčić ... Pelinjak, rukovet gorkih stihova... napisano 20. 11. 1991. dorađeno 2005. objavljeno u ssvijetu Blog.hr... 2008. tadašnji komentari govore istinu o nama blogerima...
