Stoji grad,
tuga, ruho ravnice
zapletena u godine
nad rijekom suze,
magla sjećanja
i tišina sna.
Lica ispaćena, uplašena,
lica krvava i otečena,
lica umirućih,
lica mrtvih.
Na krvavom obrazu suza,
Oči umiru zadnje.
Oči pamte.
Oči ne praštaju.
Oči optužuju.
U koloni jedan po jedan
uništen korača život,
na ramenu mrtav brat,
bjeg iz obruča smrti,
iz grada na kraju svijeta.
Vukovar je pao.
Ledeni glas istine,
i ništa više.
Tišina nad svjedocima užasa.
Stoji grad, nad bedemom ljubavi zaborav,
u srcima prazna mjesta zjape.
grobnice pune groblja
dokazuju bivstvovanje zvjeri
gase nadanja,
a vijesti i pokoja knjiga,
s vremena na vrijeme,
vraćaju sjećanja na početak i kraj.
Stoji grad
krvlju natopljena zemlja
podnosi oluje,
cvjeta plodovima zla.
Na travi jutarnja rosa,
suze umirućih,
u svakom cvijetu duša pogubljenih.
Rijekom teku misli
nestalih na drugoj strani istine,
Stoji grad
biser prošlosti
misaona zgrada
"more geometriko" oronulog Baroka,
svjedočanstvo harmonije,
dokaz snage ljudskog uma,
i njegove razornosti.
Stoji grad
spomenik vremenu i snu jednom
imenovan ulicama
banketima
pjesmama
knjigama.
Grad stoji i podnosi vlakove,
dolaske i odlaske
i broji godine
zapaljenim svijećama,
mirisom krizantema i
suzama.
A svaki pedalj
krvlju natopljene zemlje
je užareni čavao na križu
onih koji su samo vjerovali.
Ovo je najveća masovna grobnica u Europi nakon II. svjetskog rata… slika govori više od tisuću riječi, Kažu ovo je jedno od najljepših groblja… osjećam ga srcem… meni najtužnije…
Dijana Jelčić ... Pelinjak, rukovet gorkih stihova... napisano 20. 11. 1991. dorađeno 2005. objavljeno u ssvijetu Blog.hr... 2008. tadašnji komentari govore istinu o nama blogerima...
