Na pola puta
zastadoh. Okrenuh leđa vremenu
i umjesto da hodam po budućem
»nitko me tamo ne čeka«
vratih se da hodam po prohodanom.
Octavio Paz
Jedna stara pjesma
u srcu titra,
oči boje meda
iskre davnu tugu,
poeziju kapi,
stih u suzi
na licu vremena,
plač utkan
u huk vjetra,
u tužaljku mora,
u romor rijeke,
u epitaf snu
nedosanjanom.
Događala se povijest
kamenjara,
obala rijeka i
Mediterana.
Nad humcima
poezija kiše,
i nebo plače
za otišlima.
Prokrstario sam ulice i trgove,
sive kipove u hladnoj zori
i živi vjetar medu mrtvima.
Nakon grada polje, a nakon polja
noć u pustinji:
moje srce bijaše noć i bijaše pustinja.
Octavio Paz
U pustinji uspomena oaza vjerovanja, jecaj prohujalih godina, omamljuje osjetila, priziva oprost...
Dalj, Vukovar, Škabrnja,
Dubrovnik, Zadar,
Mostar,
Sarajevo ...
Oprost titra
u zrnu srca,
a nezaborav
u poeziji suza.
Slušam melodiju,
stari gramofon jeca,
trubadur na skalinama
izranja iz pamćenja…
