Metafora...
Jean Buridan, filozof iz XIV stoljeća nam je darovao metaforu o dvoumljenju između ostvarenja dviju želja. Slikovito je opisao tu nedoumicu.Žednom i gladnom magarcu je stavio u jednakom rastojanju posudu vode i košaru zobi. Jadni magarac se ne može odlučiti, jesti ili piti i u tom dvoumljenju ugiba.
Žao mi je magarca, žalim njegovu sudbinu, ne sviđaju mi se usporedbe te svete životinje sa ljudskom nemogućnosti istinske odluke, njegovom neodlučnosti između misaonog i emotivnog.
Postavljam si pitanja.
Postoji li slobodna volja? Je li istinita tvrdnja da možemo gledati i fizičkim i duhovnim okom? Koja mjerljivost je vjerodostojnija, ona mjernim instrumentima ili ona moralnim zakonima? Koliko je blisko ono fizičko, osjećajno i intelektualno u nama?
Odluka je jedan od kompleksnijih oblika ljudske svijesti. Jean Buridan se već onda pitao što je važnije pri konačnoj odluci vanjski ili nutarnji poticaj.
Odlučiti se za ljubav sa svim njenim konotacijama, sa svim njenim usponima i padovima je najteža ali i najvrednija odluka koju donosimo. Sjećam se vremena strahova i bijega od odluke, vremena u kojem sam na Kairosovu vagu stavljala misaonost i emotivnost. Ni jedna strana nije prevagnula, održavala sam sklad neosjećajući da sam bjegunica iz same sebe, da neodlučnošću odbacujem ponuđeni mi čuperak kose.
A onda si došao ti.
Zavoljela sam te u jednom davnom i dalekom djeliću vječnosti, u danas nedohvatnoj prostornosti vremena, u zavijutku izgnanstva iz stvarnosti. Zaveo si me riječima, omamio pričama o sanjanim božanstvima iz kozmogonije vjerovanja. Zamrsio si misaonost i osjećajnost u kaos prauzora svijeta. Iz tebe je govorila čulnost iskona, na tvojim dlanovima je gorila vatra Olimpa, u tebi prepoznah titana dolutalog iz neispričane legende.
Ne, nisi bio Prometej, bio si dječak u čijem pogledu vidjeh sebe bjegunicu iz nedosanjanog sna. Bio si strpljiv, podnosio si moje odlaske, moj bjeg od osjećaja.
Napisah ti pismo.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog susreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom.
U zemlji runolista će uskoro biti jesen.
Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali sresti.
Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo ja"
Dijana Jelčić... "Mostovi pod kojima se budim" zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014
Oznake: Mostovi pod kojima se budim, Jean buridan, MetaFORA, ljubav
|
