"Apsurd se rađa iz suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus, Mondovi, 7. studenog 1913. - Villeblevin, 4. siječnja 1960., francuski književnik i filozof, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Bio si bezimen, bio si poeta moje snovitosti. U škrinji mogućnosti začuh uzdah vjetra, vidjeh, srcem odapet, let ptice, u prevratu sjena oćutjeh srž vremena, snagu davnog zenita, poeziju suza i vjetrom zapisano ime. Srela sam te u besmislu trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Zavoljeh te u vatri ukradenoj Bogovima, u kotrljanju kamena mudrosti obodom besmisla. Udaljavali smo se od Sunca, uranjali u vidljivost zvjezdanog neba i viziju beskraja. Zagrlio si me. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde, putokaze ka dosegnuću istine. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah vječnosti.
Apsurd tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si zidove kojima sam se branila od života. Osjetih postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje. Oćutih titraj nečeg bezimenog u srcu, naslutih kako svjesno ulazim u vrijeme nedokazive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Sutoni su tek iluzija, apsurdi naše nedjeljivosti od kozma. Zemlja je velika, a ljudsko srce planet anđela vatre. Zakoraknuli smo u srce vremena, približavali se Suncu.
Rađao se mladi dan. Sunce nam je dokazivalo apsurd našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Svjetlost njegova uranjanja u svitanje novog sna je potvrđivala istinu. Ono nikada ne odlazi, ono stoluje u našim uspomenama.
Zaustavljeni u zagljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti prestadosmo tragati za smislom. Doživjeli smo lakoću besmisla u kojem živeći ljubav živimo smisao života.
Nepostojeća uzaludnost...
"Apsurd se rađa iz ove suprotstavljenosti između ljudskog poziva i bezumne tišine svijeta. Upravo tu je ono što ne treba zaboraviti. Upravo tu je ono čega se treba čvrsto držati, jer sve posljedice jednog života mogu odatle iznikunti. Iracionalno, ljudska nostalgija i apsurd koji izbija iz njihove suprotstavljenosti, eto tri glavna lika drame koja treba nužno završiti sa svom logikom za koju je život sposoban."
A. Camus,
na današnji dan je rođen... R.I.P. od njega naučih živjeti trenutak...
Mit o Sizifu, zauvijek bdije u mom kutku svemira... i pobija uzaludnost... poziva na svjesno življenje apsurda zbilje... živimo ih...
Srela sam te u apsurdnosti trenutka, na rubu vječnosti, u zajedništvu mene i svijeta u kojem sam tek egzistirala. Čuo si vapaj mog tužnog srca i objavio rađanje zlatnog doba. Stajali smo na obzoru noći punog mjeseca i promatrali zvijezde. Tvrdio si da će sa stajališta Siriusa za nekoliko tisuća godina poezija koju danas čitamo biti tek zlaćani prah bezvremena.
Apsurdnost tog šapata, tvog šapata, tebe poete života je dokazivala moć ovoga ovdje i ovoga sada. Razbio si apsurdne zidove kojima sam se branila od života. Osjetih da slično djelima velikana umijeća pisanja dugoka osjećanja znače više nego što su svjesna da to kazuju. Postojanost nekog odbijanja u duši se ponovo zrcali u posljedicama koje duša sama ne spoznaje.
Osjetih moć nečeg bezimenog u srcu, naslutih, svjesno ulazim u vrijeme nedokazljive istinitosti postojanja na rajskim poljana sna. Neshvatljivost nježne golotinje svjesti je prekrivala mrtvilo neke daleke nedohvatne svjetlosti.
Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na horizontu novog praskozorja i Sunce nam je zrcalilo apsurdnost našeg vjerovanja u njegove izlaske i zalaske. Šaputava svjetlost njegova uranjanja u jutrenje sna je potvrđivala istinu. Ono nikada ne odlazi, ono stoluje u našim dušama, sutoni su tek iluzija, apsurdi našeg suzvučja sa svemirom.
Zaustavljeni u zagrljaju neba i zemlje, sna i jave, iluzije i stvarnosti, na obodu mladog dana osjetismo okus božanskog pića.
Sretni otplesasmo ponoćni tango, ljubičasti valzer svitanja i doživjesmo lakoću apsurdnosti u kojoj sami sobom stvaramo ljubav.
