dinajina sjećanja

petak, 13.10.2017.

Gospođice iz Avignona...



Na kopreni praskozorja igra prirode, zagrljaj znanosti i slikarstva, susret Einsteina i Picassoa. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost vidimo očima srca. U ovom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama maglićastog sjaja. Svjesno sudjelujem u predstavi koja se obićno događa iza zrcala svijesti. Pokušavam dohvatiti čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije koju nam svjetlost daruje. Viđeno pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena.

Šutimo.

Tren traje, vrtloži se, titrajima zlaćane spirale prelijeva u tišinu prolaznosti.

Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Promatra nas i pamti naše izričaje, slaže ih u kolaž i daruje vječnosti.
Njen glas se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima magle se prelama toplo zlato i pretvara panoramu u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Grliš me. Probližavamo se suncu. Dan izranja iz nebesog oceana. Mijenja deskriptivnost vidokruga.




U zraku mirisi Provanse i dašak tajanstvene muze, mistrala na licu. Bude se sjećanja na cvjetove jasmina i prvu braćnu noć. Maglićasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture zbilje.

Sretna sam što smo ovo doživjeli zajedno, šapnuh.
Nasmiješio si se.
Bili smo sudionici igre svjetlosne dimenzije na sceni prostor-vremena.
Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.


Bila je to vizija gospođica iz Avignona.

Dijana Jelčić





Oznake: Einstein, Picasso, igra prirode

- 07:27 - Komentari (32) - Isprintaj - #

petak, 12.05.2017.

Bile su to...



Pablo Picasso je napravio svoje prve kubističke slike na temelju Cézanneove ideje da se cjelokupni prikaz prirode može svesti na tri osnovna oblika: kocku, kuglu i konus. Picassove "Gospoice iz Avignona"iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u Barceloni koji je slikar u mladosti posjećivao. Nakon brojnih preslikavanja i više verzija, nastalo je djelo koje je šokiralo i njegove prijatelje.
Prvi komentar slikara Braqua bio je: „Kao da jedeš kadulju i piješ petrolej.“




A onda se dogodio analitički kubizam, (1909–1912), stil koji su Picasso i Braque razradili zajedno. Oba slikara upotrebljavaju tamne tonove i oba slikara slikaju, kao da posmatraju predmete iz više uglova odjedanput. Njihove slike su bile toliko slične da često odustajali od signiranja...






Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama magličastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obično događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.

Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike.

Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša čula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu bračnu noć. Magličasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana.

Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.

Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.

Dijana Jelčić







Oznake: Picasso, Braque, Einstein, Gospođice iz Avignona

- 07:17 - Komentari (26) - Isprintaj - #

petak, 21.04.2017.

Univerzum svjetlosti...



Helen Keller

Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.





Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.






Univerzum svjetlosti… svemir boja… ljepota utkana u tkivo života… opijena ljepotom ovog jutrenja pitam se, koju boju ima vrijeme… koju život… koju ljubav?...

U spektru nepostojećih nijansi pronalazim boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan… njeni titraji se u prizmi svijesti prelamaju u osjećanja… osjećam neopisivost colorita koji me opija… čujem rapsodiju omamljujućeg aquarela koji se zrcali u spoznaji… promatram bjelinu kapi vode… čistoću fontane u kojoj se ogleda vječnost… i crninu umirućih zvijezda… dvije neboje na šahovnici svevremena… uklesane u mramor u kojem titra nevidljiva nijansa duše… gledam kamene kipove koji ovijeni sunčanim sjajem skladaju balade prolaznosti… vidim na tisuće prelomljenih zraka u kristalićima aure koja ovija trenutak…

Koju boju ima moja misao?... koju ovo osjećanje koje izranja iz znatiželje i čuđenja?... postoji li boja bezvremenih putovanja vremenom?...

U sinopsisu ovozemaljskog života postoji deskriptivna simbolika refleksije svjetla… mjere valnih duljina… ali vidimo li mi isto?… doživljavamo li teoriju istim titrajima nutrine… lepršaju leptirići u našoj glavi istom frekvencijom?... prelama li se sunčani sjaj pod istim kutem u našoj spoznaji?...

Qualia… ono nedodirljivo i neopisivo u nama priča nenapisanu priču o unikatnosti univerzuma našeg uma… o neusporedivosti naše čulnosti i čujnosti… o fenomenologiji naše percepcije… o svjedočanstvu da i slijepi osjećaju boje…

Univerzum svjetlosti je snovita bajka vječnosti… otkriva nam mnoge tajne krijući u sebi tajnu o sebi… tmina se krije u njenom zagrljaju… pleše nezaustavljivi ples sa česticama i valovima… kao tango žudnje i čežnje iz kojeg izranjaju boje kojima omataju dan i noć…

Dijana Jelčić



Umijeće vremena


Univerzum svjetlosti

fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru

Oznake: Helen Keller, Einstein, Picasso

- 07:27 - Komentari (26) - Isprintaj - #

utorak, 08.11.2016.

Bijela golubica...



“Hranio sam golubove, hiljade njih, godinama. Ali bio je jedan golub, prelijepa ptica, bijela sa sivom bojom na vrhovima krila; taj je bio drugačiji. Bila je ženka. Prepoznao bih je bilo gdje. Bez obzira gdje sam bio, ona bi me našla. Kada sam je želio vidjeti samo sam trebao zaželiti i ona bi mi doletjela. Razumjela me je i ja sam razumio nju. Volio sam tog goluba. Da, volio sam je kao što muškarac voli ženu, i ona je volila mene. Kada sam je jednom gledao, znao sam šta mi želi reći – umirala je. I onda, kada sam shvatio njenu poruku, iz njenih očiju je izbilo svjetlo – jaki snop svijetla.”
Nikola Tesla






Bila sam ranjiva, omamljena glasom bez odjeka, slikom samotnice bez vrijednosti. Odupirala sam se ljepoti, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena. U sutonskoj oluji sam osluškivala poeziju kiše. Lazur neba je razgrtao oblake.

Kiša koja je četrdeset dana padala iznenada prestade. Na obali oceana sna ti. U tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz sna izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.

Šapnuo si, dozvoli pripadanju da te obuzme, neka te čarolija ne zbunjuje, neka te ne iznenađuje ovo krotko svitanje u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti.
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, pratipove zatomljene u podsvjesti.
Osjetih blijesak ljepote ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.
Zatitraše strune razularenih suprotnosti, onaj u zrnu srca skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Oćutih ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, drhtajem srca. Razotkriva do nagosti, do katarze.

Kada se dan kotrljao kraju dogodilo se čudo. Stajali smo spramčiok suncu. Zlatna hostija je pretakala svoj sjaj u tvoje oči. Začuh poeziju drevnih oceana. Tanana nit vjerovanja se usidrila u srce i ono je zaigralo davno zaboravljenim ritmom. Mjesec je zasjao iskričavim srebrom otkrivajući tajnovite staze ka vječnosti.

Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.

Pamtim ljepotu sutonske zvjezde i njenu metamorfozu u zvijezdu jutrenja, pamtim čaroliju pretakanja transcendentne žudnje u iskustvenost patosa, u ognjilo strasti.

Pamtim tvoje riječi kojima si obznanio uskrsnuće ljubavi.

"Ti si sada stvarnost."
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Bijela golubica je simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji nazivamo ljubav."

A onda je zavaladala tišina. Utonuli smo u bezriječje jedne, jedine i velike istine.

Dijana Jelčić




Bijela golubica i sveta Eulalia

Oznake: bijela golubic, simbol mira, Nikola Tesla, Picasso

- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>