Bile su to...
Pablo Picasso je napravio svoje prve kubističke slike na temelju Cézanneove ideje da se cjelokupni prikaz prirode može svesti na tri osnovna oblika: kocku, kuglu i konus. Picassove "Gospoice iz Avignona"iz 1907. godine, jedna je od najpoznatijih slika u povijesti umjetnosti. Njome započinje kubizam. Slika je nastala kao posljedica jedne studije u jednom bordelu u Barceloni koji je slikar u mladosti posjećivao. Nakon brojnih preslikavanja i više verzija, nastalo je djelo koje je šokiralo i njegove prijatelje.
Prvi komentar slikara Braqua bio je: „Kao da jedeš kadulju i piješ petrolej.“
A onda se dogodio analitički kubizam, (1909–1912), stil koji su Picasso i Braque razradili zajedno. Oba slikara upotrebljavaju tamne tonove i oba slikara slikaju, kao da posmatraju predmete iz više uglova odjedanput. Njihove slike su bile toliko slične da često odustajali od signiranja...
Uranjam u jutro puno maglovitih privida protekle noći iza koje se rađa sunce i pretvara tu zavjesu u ples blještećih kapljica. Promatram igru prirode i ćutim zagrljaj znanosti i umjetnosti, susret Einsteina i Picassoa na kopreni praskozorja. Priroda je očima vidljiva do treće dimenzije, a njenu poliperspektivnost i mnogodimenzionalnost doživljavamo očima srca gledajući kroz okna duše. Ali u ovom tajanstvenom trenu budnosti doživljavam igru sunčanih zraka sa strunama magličastog sjaja i sudjelujem u predstavi koja se obično događa iza zrcala svijesti. Pokušavam rukom dohvatiti tu čaroliju, zaustaviti je na dlanu kao znamen magije kojom nas svjetlost nečujno grli. Čarobnost ovog trena pretačem u misaonu sliku i spremam u galeriju lijepih uspomena. Ti stojiš iza mene i nježno dodiruješ moja ramena. Šutimo.
Tren traje, vrtloži se titrajima nebeskog vretena, prelijeva se u tišinu prolaznosti. Priroda je živo biće, ona osjeća naše misli i naša osjećanja, šapućeš, vrednuje ih i dokazuje nam to u izuzetnim trenucima. Ona nas promatra animom mundi i pamti naše izričaje, vršcima svojih prstiju ih slaže u kolaž i daruje vječnosti. Njeno sjećanje je satkano od energije ljudskih duša koju ona omata odorom njihovih djela. Iz svakog treptaja njenih očiju izranja čujnost njene čulnosti. govoriš glasom koji se iz rapsodije u plavom slijeva u preludij rađajuće simfonije boja. U lebdećim kristalićima leda se prelama toplo zlato i pretvara panoramu horizonta u krunskog svjedoka geometrijske estetike.
Tišina izranja iz matematičke etike dodiruje naša čula titrajima zlaćane spirale. Ushićenje se vrtloži, grliš me dlanovima na kojima se gnjezdi divota vječnosti. Zlatna hostija se uzdiže i mijenja deskriptivnost vidokruga. Osjetih mirise Provanse u zraku i dašak njihove tajanstvene muze, mistrala na tijelu. Ljubiš me sjećanjima na cvjetove jasmina i našu prvu bračnu noć. Magličasta zavjesa polako nestaje, lebdeće kapljce se pretaču u konture mladoga dana.
Sretna sam da smo ovo doživjeli zajedno, odgovorih. Nasmiješio si se. Inače mi ne bi vjerovao da sam vidjela odraz Picassove slike na obzoru ovog svitanja.
Bile su gospođice iz Avignona, potvrdio si istinitost moje vizije.
Dijana Jelčić
Oznake: Picasso, Braque, Einstein, Gospođice iz Avignona
|
