Univerzum svjetlosti...
Helen Keller
Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.
Univerzum svjetlosti… svemir boja… ljepota utkana u tkivo života… opijena ljepotom ovog jutrenja pitam se, koju boju ima vrijeme… koju život… koju ljubav?...
U spektru nepostojećih nijansi pronalazim boju vjenčanice kojom svjetlost kiti mladi dan… njeni titraji se u prizmi svijesti prelamaju u osjećanja… osjećam neopisivost colorita koji me opija… čujem rapsodiju omamljujućeg aquarela koji se zrcali u spoznaji… promatram bjelinu kapi vode… čistoću fontane u kojoj se ogleda vječnost… i crninu umirućih zvijezda… dvije neboje na šahovnici svevremena… uklesane u mramor u kojem titra nevidljiva nijansa duše… gledam kamene kipove koji ovijeni sunčanim sjajem skladaju balade prolaznosti… vidim na tisuće prelomljenih zraka u kristalićima aure koja ovija trenutak…
Koju boju ima moja misao?... koju ovo osjećanje koje izranja iz znatiželje i čuđenja?... postoji li boja bezvremenih putovanja vremenom?...
U sinopsisu ovozemaljskog života postoji deskriptivna simbolika refleksije svjetla… mjere valnih duljina… ali vidimo li mi isto?… doživljavamo li teoriju istim titrajima nutrine… lepršaju leptirići u našoj glavi istom frekvencijom?... prelama li se sunčani sjaj pod istim kutem u našoj spoznaji?...
Qualia… ono nedodirljivo i neopisivo u nama priča nenapisanu priču o unikatnosti univerzuma našeg uma… o neusporedivosti naše čulnosti i čujnosti… o fenomenologiji naše percepcije… o svjedočanstvu da i slijepi osjećaju boje…
Univerzum svjetlosti je snovita bajka vječnosti… otkriva nam mnoge tajne krijući u sebi tajnu o sebi… tmina se krije u njenom zagrljaju… pleše nezaustavljivi ples sa česticama i valovima… kao tango žudnje i čežnje iz kojeg izranjaju boje kojima omataju dan i noć…
Dijana Jelčić
Umijeće vremena
Univerzum svjetlosti
fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru
Oznake: Helen Keller, Einstein, Picasso
|
