Helen Keller
Ona je pored gluhoće i sljepoće svojih osjetila spoznala da predmeti i pojave imaju imena. Njoj su predmeti oko nje i pojave u prirodi na samom početku približavane dodirom, a onda tako opisivane u nijansama boja i tonovima zvuka i ona ih je pamtila i počela gledati svojim nutarnjim očima i slušati nutarnjim ušima. Uspjela je svojom voljom i mislima uspostaviti most sa svijetom u kojem je živjela. Njeno nutarnje svijetlo joj je ucrtavalo put ka svjesnoj spoznaji. Sama je kasnije pisala o tome napominjući da joj je sve te procese njen mozak, postajući organizator u suigri njene svijesti i podsvijesti, do kraja objašnjavao. Helen je spoznala svojim unutarnjim osjetilima jedinstvo svijeta u kojem nesmije nedostajati niti boja niti tonova bez obzira na to dali ih ona poznaje ili ne. Naučila je uživati u crvenilu neba pri zalazu sunca i blještavilu duginih boja na nebu poslije kiše.
Svijetlost koju vidimo u sebi je nešto kao dvojnost znanja i umjetnosti, nešto kao susret Einsteinovih misli i Picassovog talenta. Knjiga vrijedna čitanja.
fotografija... Tihomir Franov... boja svitanja na moru