dinajina sjećanja

utorak, 08.11.2016.

Bijela golubica...

“Hranio sam golubove, hiljade njih, godinama. Ali bio je jedan golub, prelijepa ptica, bijela sa sivom bojom na vrhovima krila; taj je bio drugačiji. Bila je ženka. Prepoznao bih je bilo gdje. Bez obzira gdje sam bio, ona bi me našla. Kada sam je želio vidjeti samo sam trebao zaželiti i ona bi mi doletjela. Razumjela me je i ja sam razumio nju. Volio sam tog goluba. Da, volio sam je kao što muškarac voli ženu, i ona je volila mene. Kada sam je jednom gledao, znao sam šta mi želi reći – umirala je. I onda, kada sam shvatio njenu poruku, iz njenih očiju je izbilo svjetlo – jaki snop svijetla.”
Nikola Tesla

Bila sam ranjiva, omamljena glasom bez odjeka, slikom samotnice bez vrijednosti. Odupirala sam se ljepoti, zaboravljala slučajne susrete, nestajale su slike, lica se gubila u izmaglici vremena. U sutonskoj oluji sam osluškivala poeziju kiše. Lazur neba je razgrtao oblake.

Kiša koja je četrdeset dana padala iznenada prestade. Na obali oceana sna ti. U tvojoj kosi sjaj izlazećeg sunca. Iz sna izlijeće bijela golubica, zoblje zvijezde, rađa se mladi dan.

Šapnuo si, dozvoli pripadanju da te obuzme, neka te čarolija ne zbunjuje, neka te ne iznenađuje ovo krotko svitanje u podivljaloj igri svijesti i podsvjesti.
Na obrubu jutra, riječi usnama razbuđene osvjestiše praslike nesvjesnog, pratipove zatomljene u podsvjesti.
Osjetih blijesak ljepote ubrizgane u genetiku bliskosti, u tragove božanskog nasljedstva, u oglede Erosa i Afrodite, negdje duboko u nama.
Zatitraše strune razularenih suprotnosti, onaj u zrnu srca skriven izmišljaj uzajamne ovisnosti. Oćutih ljubav je nerazotkrivena misterija, promjenjiva, vjekuje u pričama i snovima, tugama i žudnjama, razotkriva se sjajem zjenica, drhtajem srca. Razotkriva do nagosti, do katarze.

Kada se dan kotrljao kraju dogodilo se čudo. Stajali smo spramčiok suncu. Zlatna hostija je pretakala svoj sjaj u tvoje oči. Začuh poeziju drevnih oceana. Tanana nit vjerovanja se usidrila u srce i ono je zaigralo davno zaboravljenim ritmom. Mjesec je zasjao iskričavim srebrom otkrivajući tajnovite staze ka vječnosti.

Još uvijek pamtim taj tren preobražavanja, titraj zjenice vremena u kojem se zaustavih u tvom pogledu i vidjeh rađanje jedne drugačije mene.

Pamtim ljepotu sutonske zvjezde i njenu metamorfozu u zvijezdu jutrenja, pamtim čaroliju pretakanja transcendentne žudnje u iskustvenost patosa, u ognjilo strasti.

Pamtim tvoje riječi kojima si obznanio uskrsnuće ljubavi.

"Ti si sada stvarnost."
"Golubica je bila san i želja da ljubav jednoga dana ponovo siđe s neba."
"Bijela golubica je simbol ljubavi i mira u našim srcima."šapnuh sneno.
"Ona je tvoja misao preobražena u osjećaj koji nazivamo ljubav."

A onda je zavaladala tišina. Utonuli smo u bezriječje jedne, jedine i velike istine.

Dijana Jelčić

Bijela golubica i sveta Eulalia

Oznake: bijela golubic, simbol mira, Nikola Tesla, Picasso

- 07:17 - Komentari (42) - Isprintaj - #

subota, 10.09.2016.

Predizborna šutnja i večeri poezije...

U predizbornoj šutnji neka se čuje glas svjetlosti, neka se čuje glas tišine, neka se čuje glas pjesnika... jer

„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža

09. 09. 2014. u 9 sati na zagrebačkom Dolcu u Potepuhu zagrmio je glas glumca, pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića. Pričao nam je o svom rodnom Ključu, o rijeci Sani, o roditeljima i braći. Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.

Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi. Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana… redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni, bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama... Enes je pred nama oživljavao poete darivao im dušu i tijelo.

A onda iznenada, pogleda uperenog u mene, srcem punim ljubavi, je pročitao moju pjesmu...

NESTVARNO STVARNI…

Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?

Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?

Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?

Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.

Nas dvoje nestvarno stvarni...

Zanijemila sam od sreće… a Zdenko rastežući se reče… svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…

a onda ponavljajuća ljepota... kao pred dvije godine tako i sinoć, Enes Kišević je govorio svoju poeziju... sonetni vijenac posvećen Nikoli Tesli... slijed stihova, svjetlost i poezija... titrajuća energija koja drži nas i svijet na okupu... ponovo jedna nezaboravna poetska večer...

Prisutan Kao Svjetlost Bez Glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.

Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti,
sad,
ovoga časa.

Enes Kišević

Oznake: Miroslav Krleža, Enes Kišević, Nikola Tesla, večer poezije

- 08:08 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>