Predizborna šutnja i večeri poezije...
U predizbornoj šutnji neka se čuje glas svjetlosti, neka se čuje glas tišine, neka se čuje glas pjesnika... jer
„Čovjek je uznemiren trajno. I postoji duboko negdje u nama slika,
zakopana, potopljena, kao ikona srebrom okovana, u zdencu.
Ta slika tiha je kao svitanje na moru, kada je sve sivo i kada se ne
čuje ništa nego gdje-gdje klokotanje vode.
To je vrijeme šutnje, kada se čovjek pere od nemira i roni
u tišini.“
Miroslav Krleža
09. 09. 2014. u 9 sati na zagrebačkom Dolcu u Potepuhu zagrmio je glas glumca, pjesnika i prijatelja Enesa Kiševića. Pričao nam je o svom rodnom Ključu, o rijeci Sani, o roditeljima i braći. Bio je negromant, zazivao je duhove prošlosti, prizivao duhove naše mladosti koja je prošla u hipu ne davši nam vremena da ostarimo.
Uživali smo, čitao nam je svoju poeziju punu suza, planina, rijeka, mora i ljubavi. Čitao nam je poeziju Česlava Miloša, Tina Ujevića, Paula Celana… redali su se stihovi… glumac u pjesniku je čarobirao na sceni, bila je to alkemija spajanja sa dušom pjesama... Enes je pred nama oživljavao poete darivao im dušu i tijelo.
A onda iznenada, pogleda uperenog u mene, srcem punim ljubavi, je pročitao moju pjesmu...
NESTVARNO STVARNI…
Jesmo li trajali
u viru uzdaha,
u jauku rebra,
u vrisku rađanja?
Jesi li
iluzija vječnosti,
iscijeđen iz ruke stvoritelja,
poslanje bogova
ili zbilja očiju boje sljeza?
Jesam li
bol tvoga torza,
prvi grijeh,
uzročnica nemira
ili san u tvojim očima?
Nas dvoje,
beskonačni u konačnosti,
smrtni u besmrtnosti,
nerazumni robovi srca
u koloni žigosanih prolaznošću.
Nas dvoje nestvarno stvarni...
Zanijemila sam od sreće… a Zdenko rastežući se reče… svaka ti čast, ugura Enes tebe među pjesnike…
a onda ponavljajuća ljepota... kao pred dvije godine tako i sinoć, Enes Kišević je govorio svoju poeziju... sonetni vijenac posvećen Nikoli Tesli... slijed stihova, svjetlost i poezija... titrajuća energija koja drži nas i svijet na okupu... ponovo jedna nezaboravna poetska večer...
Prisutan Kao Svjetlost Bez Glasa
Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba vise.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini disem.
Samo da tiho uz tebe sutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti,
sad,
ovoga časa.
Enes Kišević
Oznake: Miroslav Krleža, Enes Kišević, Nikola Tesla, večer poezije
|
