Svijet Homo poetikusa...
Poezija je svijet, u kojem razotkrivamo najljepše i najtužnije, najdublje i najsjajnije trenutke u životu. Pjesnici putuju mimo drumova, van vremena i prostora. Impuls poezija šalje energiju riječi i ljepotu emocija već dvije godine. Pridružite nam se i svojom poezijom uveličajte večer, u kojem slavimo ljubav i ljepotu stvaranja.
S nama su poeziju svjetski poznatih autora govorili dramski glumci:
Zvonko Novosel,
Zdenko Jelčić,
Zvonko Zečević...
a onda smo se redali ona, on, ja, mi... mi sudionici svijeta Homo poetikusa... mi sretnici, mi tragači za osobnim izričajem...
Iluzionista zbilje stoluje na sceni života… vječno živući, dobročudan opsjenar nas odnosi na slavlje osjetila… daruje nam trenutke sreće... otvara nam dveri svijeta Homo poetikusa...
Ne smijemo dozvoliti zrelosti da zaustavi let bijele golubice… tankoćutne titraje osjećajno- osjetilnih začudnosti i iskrene dječje znatiželje…
ne smijemo se zadovoljiti tek letimičnim pogledom u galeriju sjećanja… u njoj se kriju naše prohujale žudnje i čežnje, naša nadanja i vjerovanja u ljepotu dolazećeg vremena… tvrdim drhtajem osjećanja… prisnošću uzburkanog mira...
Može li se ljubav vidjeti?... pitaš me…
Ljubav se ne gleda očima… njima vidimo sve osim obzorja zjenice i krug irisa u kojem se ogleda ljepota… ljubav se krije u očima promatrača, ona živi iskričavim iskonom u žiži, u srži bitka, u apsurdima koje svjesno živimo… njome upoznajemo Prometeja i Sizifa u sebi... njome gradimo mostove među ljudima, tim nama bliskim, paralelnim svemirima… odgovaram sretna što upoznah i pripitomih stranaca u sebi... svjesna da se služim Camusovim mislima…
Osluhnimo dijalog homo poetikusa i homo fabera u nama… začujmo tišinu neizgovorenog… zagledajmo se u svjesnost ogrnutu svilenkastim velom egzistencijalnih strahova i uspomena, utkanu u čipku sjećanja... uronimo u magličasti privid ljepote dolutao iz nedohvatnih visina univerzuma ljudske misaonosti…
Zakoračimo u nepoznato... budimo hazarderi u igraonici sreće… uzdignimo Nikin stijeg nad zlim slutnjama, sumnjama, strahovima... igrajmo se, budimo iluzionisti trenutka, budimo luckasti, zaneseni, budimo egoistični, okrutni, samilosni, budimo znatiželjni i gladni spoznaje, žedni znanja, budimo i ostanimo dijete veselja i sreće…
Homo poetikus bdije nad našom zrelosti… u njegovoj krhkosti se krije most ka dolazećem vremenu... ogleda snaga ljubavi… sloboda i život…
Klatno vremena…
"Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga tjela."
Ovidije
Nebom se razlilo sivilo sjete,
u kapima kiše
zastoj svjetla,
ljeto jeca za suncem.
U odmaku od vječnosti,
na tlu zemaljskih zbivanja
oživljava onostrano.
Ništa nije zauvijek dano,
kao ni ovo
jesenje jutro u srcu ljeta.
Umanjujem se,
skidam tjelesnost,
postajem energija,
putujuća misao
kroz sjećanja.
Voljeli se Piram i Tizba,
bio je zid,
bio je gavran,
otac nije dozvolio,
murva je pocrnila,
postali su drvo.
Sutra mogu postati prah,
a ti pjesak,
to su
naša prirodna stanja.
Preobrazba svijesti,
metamorfoza
zaboravljenih
otkucaja srca,
tragovi u pamćenju,
u ritmu klatna vremena.
Dijana Jelčić ... „Nestvarno stvarni“ Zagreb, KULTura sNOVA, 2014
Oznake: večer poezije, svijet homo poetikusa
|
