Poslije vremena samoće...
Bila sam Eremit u pustinji svijesti, bila sam žedna na vrulji vode, dolazila je iz sjećanja, bila sam gladna snova, nestali su u oluji žudnji, tražila sam odlutalog sanjara koji me je vodio kroz nanose vihora sudbine. Ćutila sam sukob misli i osjećaja u sebi, sučeljavanje suhoparnih paragrafa uljudnog ponašanja i želje za izvorištem istinskog življenja.
U razvalini misli oćutih lahor smiraja, pokušah zaustaviti bujicu besmisla, dotaknuti Mjesec, odlutati na prapočetak, nestati u kaosu, u utrobi vremena.
Nisam uspjela.
Moj prostor, rekao je Göthe, to je vrijeme. Izgledalo je kao apsurdna rečenica apsurdnog čovjeka, izričaj velikog uma koji je učio od kristala, šutljivih učitelja života.
Tko je apsurdan čovjek? Onaj koji samo živi i živeći svoje apsurde dokazuje hrabrost življenja.
Tko ima hrabrosti zakoračiti u tajanstvenost tišine ?
Osluhnuh tišinu, zakoračih u podivljalu igru svijest i podsvjesti. Osjetih smrznuće sjećanja, amneziju pamćenja, entropiju nutrine, zgusnuće uspomena u netalasajuću osrednjosti. Zaglušujući muk neprolaznosti.
Tek jedna lijepa iluzija je lebdjela u skrivenom kutku izmišljaja. Silueta nedosanjanog sna. Kao Pygmalionova Galatea... pomislih.
Imaginacija žudnje se udaljavala. Krenuh za njom. Zakoračih u odaju ogledala i odjeka. Odživjeh vrhunac samoće...
Kao u „metamorfozama“ prošaputah molitvu Afroditi. Iz nijemosti trenutka izroni privid odsanjane budućnosti.
Vidjeh te na kapiji vremena. Dolazio si sa Suncem mladoga dana. Lahor je razmrsio čvor misli u niti osjećanja, zatalasao mrtvilo prostora, pokrenuo vrijeme. Osjetih otapanje lednice zaborava, otvaranje školjki svjesti, bljesak ljepote.
Hostija na istočnom nebu daruje otajsvo neprospavanoj noći. Pjesme koje napisah nestaju u oluji ruža, prestaju na margini ovoga trenutka. Prepoznah se u dubini tvoga pogleda, oćutih proticanje pjeska vremena kroz prste ovoga ovdje i ovoga sada. U kristalnoj suzi neba vidjeh konture sreće.
Dogodila se istovjetnost iluzije i zbilje. Samosanjajuće proročanstvo utkano u želju se ostvarilo.
Tu si... usrećuješ...
Dijana Jelčić
 Oznake: poslije samoće, Pygmalionov efekt
|
