Moram se vratiti u grad, moram još jednom sresti njegove oči. Danas bih znala prepoznati osjećaj koji se iza njih krije. Gledala sam prema istoku. Tamo je sunce već krenulo na svoje dnevno putovanje. U međuvremenu je moje vrijeme dobilo krila i ja poletjeh jednog jutra ka gradu. U putnoj torbi koju sam predala na čekingu je bio sakriven cijeli moj život. Morala sam se vratiti da bih stvarno saznala od kuda dolazi ljepota, da bi sve ono što sam napisala dobilo pravi smisao. Prvo veče u gradu sam se odšetala do Talijinog hrama. U buffetu je starac pogrbljenih leđa prodavao knjige. Sjetih se sajma knjiga i galeba koji je kružio nad mojom glavom. Za stolom pored njega je sjedio dječak očiju boje sna udubljen u čitanje. Sjedoh pored njega... Podigao je pogled i rekao... upotrebljavate još uvijek isti parfem...
Nekoliko mjeseci kasnije ponovo susret... Dolazak ljubavi u moju svakodnevicu, trenutak istinske spoznaje života. Visok i taman čovjek s djetetom u očima, torbom putnom snova na ramenu i osmjehom na licu me na trenutak vratio u ono davno ljeto.
"Odakle dolazi voda?" upitah
"Iz zemlje" odgovori mi čovjek.
Sjetih se prašnjavog perona i vlaka prema jugu. Njegova poezija i moje sanjarenje o filozofiji života se u tom času spojiše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja plodova jeseni, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Poljubac, krštenje zajedništva otvori vrata vječnosti.
Zapamćeni miris je dodirivao njegova osjetila. Trenutak vječnosti i ushićenja. Šuteći se gledaju duše, pijući iz božanskog vrela njihovi pogledi govore sve. Mirisom sam ga vratila u ljepotu sna, u djetinjstvo, u svijet bajki, u mladost, u svijet oluje ruža, u svijet ljubavne poezije. Čovjek udahnu još jedan put i progovori mirisom davnoga sna.
Ljubim djelić neba na kojem si ti, ljubim te planetarne poljane u kojima nema druge zvijezde do tebe. Ti umnažaš svemir, ti širiš mirise, mirise ljubavi mojim uzdrhatlim srcem. Tvoje oči su jedino svjetlo koje imam, miris rasutih zvijezda u perivoju moje duše, a koža tvoja, taj nježni pamuk neba, drhti kao što drhti put zvijezde padalice u ovoj svetoj noći. Ti si kći beskraja, imaš svijetlosno tijelo nebeske plivačice, jahačice lahora, sijačice sreće, ti mirise pretvaraš u cvjetni prah kojim zemlju pretvaraš u peludnicu žudnji. Osjećam tvoje dodire, nježna milovanja mirisom mandarina i naranči, dok tvoje oči uzburkavaju valove moje žudnje za tobom. U pjenušavoj kupki snova, u mirisnoj kupki sreće ja postajem mjesec i skidam ti odoru nepostojanja, ljubim ti usta od gorućeg svijetla i osjećam mirise vanilije, cimeta i meda u sjeni tvoga pogleda.
Promatrala sam ga sa žudnjom u očima i željom na usnama. Afrodizijaci su me opijali njegovim dahom, u kaminu je pucketala vatra i širila miris borovih granćica, na stolu su dogorijevale svijeće, a na okna naših duša se spustio anđeo ljubavi.
