Pas zime gricka moj osmijeh. Bio je na mostu. Ja sam bila gola i nosila sam šešir sa cvijećem i vukla sam svoje truplo takodjer golo i sa šeširom od suhog lišća. Imala sam mnogo ljubavi - rekla sam - ali najljepša je bila moja ljubav prema zrcalima.
Alejandra Pizarnik
Dogodilo se u jednom odlutalom danu, izgubljenom u vihoru vremena. Plakala sam i nebo je plakalo sa mnom. Odlazila sam iz doline djetinjstva. Znam, volio si me. Voljela sam i ja tebe. Zabluda se rasplinula kao mjehurić od sapunice. Nismo dovoljno voljeli sebe da bi se mogli voljeti.
Darovao si mi buket od osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu. A ja sam se borila protiv navika. Licemjerno ti darovah ružu. Papirnatu ružu koja ne vene, ružu bez trnja. Neka te prisjeća na nas, šapnuh. Sakrila sam tugu u torbu beskućnika i krenula ka plavim daljinama.
U gradu jakih vjetrova stajah na mostu i promatrah rijeku nevraćanku. Osluhnuh elegiju kapi. Opraštala sam se od tebe u sebi. U labirintu svijesti je odzvanjao requiem nepostojećoj ljubavi. Bili smo jedno drugom navika, a život se kotrljao izvan nas. Pisala sam pjesme i tragala za izvorištem ljepote. Godinama si, u hramu sjećanja, bio ikona kojoj sam se klanjala.
A onda mi rekoše, dosanjao si očinstvo bez mene. Konačno sam bila slobodna. Osjetih otpadanje utega krivnje, pucanje lanca kojim sam se sidrila u uspomeni. Prošlost je spustila zavjesu na sceni zbilje. Kraj predstave u kojoj nije bilo ni pobjednika ni gubitnika.
U sobi djetinjstva se zaustavih pred velikim kristalnim ogledalom. Ono je čuvalo mladalačke tajne. Osmjehnuh se onoj drugoj meni, onoj koja je čekala moje buđenje iz vremena kojeg nije ni bilo.