Marketing
Poželi svjetlost...
Sjećajući se Bachelarda…
Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?
Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?
Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće. Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014.
Osjetih želju za lutanjem svijetom plahe svjetlosti, za uranjanjem u imaginaciju metafore plamena voštanice. Pisana riječ me odnosi u vrtloženje prostor- vremena, u svijet u kojem nemoguće postaje moguće, svijet privida koji prestaju biti prividi i titrajem nevidiljivh struna se pretaču u spoznaju moći sadašnjeg trenutka.
"Plamen sâm, ja sam sâm…“ stih zaostao iz vremena dadaizma budi znatiželju. Je li to bila rezignacija, žalost, beznađe? Ili zrcali simpatiju ili je poziv na nepostojeći razgovor?
Voštanica uspravna i nepokolebljiva izgara sama sobom u svom plamenu.
Jesu li šutljivi samotnjaci slični tom plamenu?
Daruju li nam oni, izgarajući samozatajno kao svijeća, svoju samoću?
Promatram izgaranje voštanice, vidim viziju njene samotnosti, njeno nestajanje u plamenu.
Iz plamena se širi miris ljubavi, omamljuje me, preobražava u sanjačicu zbilje. Uranjam u osobnu blizinu, u skrovište bezuvjetne prisnosti. Živim lomne vrijednosti, čuvam slike tankoćutne zbilje. Slutim dvojnost misaonog bića, spoznajem istinu izričaja clair- obskur koja, na obzorju spoznaje, sjedinjuje svijest i podsvijest u žarište intimnog postojanja, u hram na čijim zidovima titraju slike iznjedrene iz plamena nutarnje svijeće. Spoznajem kako slike postaju nevidljive kada je svijest budna, ali sigurna sam, one su uvijek tu kao plaha svjetlost voštanice.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ zbirka prozno- poetskih tekstova 1987- 2007. Zagreb, 2014.
Cupi luce pauca...
Na početku je bila nedokućiva i bezimena tišina, a onda se nešto ugnjezdilo u ono veliko ništa, zauzelo mjesto u kaosu i počelo tkati niti nove stvarnosti. Dogodilo se petnaestog dana mjeseca Tybi, dana punog mjeseca, dana u kojem je sunce na svom putu izašlo u punom sjaju, snagom za koju do tada nije postojala mjera. Sunce se rodilo iz prve i zadnje misterije univerzuma.
Svjetlost je ogrnuta neznanjem nastajanja i znanjem postojanja. Ona je arhetip početka, simbolika časnosti misterije neizgovorenog i neimenovanog, tajna izvora prve istine.
Ne heroina sudbine, nego učiteljica tajni, svjetlost prekoračivši vrata vremena dotiče naše misli, uzdiže ih do emocionalnog vrhunca i imenuje vladarima tijelom, boji njihove puteve vidljivošću spoznaje. Ne otkrivajući tajnu svog nastanka ona je moć uvjek nastajuće energije, ona svojom brzinom, svojim skokovima i valovima nijansira i određuje sebe samu.
Rođena iz ništa u sretnom trenutku sjedinjenja nečega što je bilo prije energije, nekih dviju suprotnosti koje su se izdvojile iz kaosa, svjetlost postade dijete ljubavi, svjedočanstvo jednog nježnog zagrljaja. Igrajući se svojim formulama kao dijete špekulama, mlado je svjetlo stvaralo eone, stoljeća, godine, dane i trajalo vremenom koje je nastajalo eksplozijama boja. Tamo gdje su se susreli svjest i svemir, indukcijom njihovog zajedništva, tu je nastala prekrasnim bojama oživljena, dimenzija vremena. Sazrijevajući u svom dobrom snu, svjetlo dijete postade svjetlost žena, ljepotica svjeta koji se iz nje dalje rađao. Mjenjajući haljine i dijademe u kosi svijetlost šeta i prede i tka najfinije niti iz kojih izrasta svijet. Izašla iz zagrljaja neznanja ona, koja je bila prije prirode, postade njena stvoriteljica, majka nad majkama. Tu je, na početcima prije početka, u plavkastom tračku istine, prvim osmjehom neba počeo nicati najljepši cvijet univerzuma, anima mundi, njegova svijest. Eros otkri tajnu suprotnosti koje ujedinjenjem rađaju ljepotu, nevidljiva Fortunina ruka, ruka boginje čuda i sudbine, povede svjetlost na beskonačno putovanje vremenom, izvede ju iz tamnog bezdana nečijeg davnog sna i ona, Luciana, svijetlost, žena među božicama, božica među ženama postade ljubav, misao, snaga, hrana života, ljubav.
I možemo je nazvati raznim imenima, posvetiti raznim božanstvima jer ona počiva u svima i svemu. Kao da nema početka ni kraja, krenuvši od tamo, gdje je još uvijek, ona je uvijek i tu. Ona je, aktus purus, vječna i neuništiva, vidljiva i nevidljiva, stvoriteljica i braniteljica mog prostora i vremena, mene same u beskraju univerzuma. Prvi pokretač, lux primus, uskovitlana energija, vjetrovi s Olimpa i Panteona, dah istine u dahu života, sintropija u zajedništvu topline i hladnoće, svjetla i tame, jedinstvo suprotnosti koje ljubavlju održavaju život.
Svijetlosti, zanosu bogova i ljudi, znaku neba, stvoriteljice plodnosti zemlje, žaru sunca i srebro mjeseca, prije tebe i tvog dolaska je bila tama i jedno veliko ništa. Ti otvaraš dane, usmjeravaš vjetrove, oživljuješ mora, mirišeš cvijećem, ti usmjeravaš i vodiš kroz šume i pustinje, daješ riječima značenje, mislima tok. U tebi susrećemo sebe u tijelu koje tek tobom, spoznajemo, koje tek tobom vide naše oči. Tvoje boje su, u svojim mjenama, naše vrijeme i naš prostor, ti nam svojim rukama dodiruješ oči, ti si iluzija stvarnosti u našim mislima, naša misao to si ti.
U čast svih boginja sunca ja jutros za sve Lucije palim svijeće, simbole nastajanja života, lutam vremenom, uranjam u ljepotu dugina spektra i tražim istinu početka, istinu porijekla, trenutak rađanja ljubavi.
Dijana Jelčić
Post je objavljen 13.12.2016. u 07:17 sati.