Lagano umire onaj koji ne putuje,
onaj koji ne čita,
onaj koji ne sluša muziku,
onaj koji ne nalazi zadovoljstvo u sebi.
Lagano umire onaj koji uništava vlastitu
ljubav... onaj koji bježi od strasti
i njenog vrela emocija,
onih koje daju sjaj u očima
i napuštenim srcima...
Živi danas!
Riskiraj danas!
Učiniti danas!
Ne dozvoli lagano umiranje!
Ne zaboravi biti sretan!
Pablo Neruda
Putovali smo. Pariz je divan u noći... Seina je romorila odlazak jedne i dolazak druge godine... Na mostu Mirabo osluškivasmo poeziju kapi...
Bila je to noć punog mjeseca i dobrih želja. Lazur noći se miješao sa mjesečevim srebrom i zlaćanim sjemenkama astralnih daljina. Ponoć je stigla praćena smijehom prijatelja i pjenušanjem šampanjca.
Na oltaru vječnosti iskri praskozorje trineastog eona, vizija anđeoske ljepote i gozbe bogova.
U srcu titraj žudnje za plavetnilom beskraja, rapsodija boja odvaja zvukove prošlosti od žamora trenutka, ostavlja tragove snova u očima.
Putovali smo praćeni glazbom znatiželje i čuđenja. Budili se u novim gradovima, oslobađali navika, uranjali u ognjilo strasti, bili patetični i zore dočekivali na trgovima knjiga, cvijeća i ptica.
Ćutim poljubac koji ubrzava san, na usnama mekoću hostije, tvoje tijelo izvađeno iz kaleža, izniklo iz svetoga grala, iz srca svemira.
Čujem šapat vremena... odilja se stara... ostavlja za sobom zlaćani trag sreće...
išekujemo dolazak nove... u ekvinociju noći zaplešimo ponoćni Tango... odplešimo osjećaje...
dozvolimo srcu da diše...