Istost u različitosti...
Dijana Jelčić- Starčević, naša je nova suradnica u rubrici naslova „Umijeće vremena“ zahvaljujući kontaktu i preporuci kolege i prijatelja Zvonimira Mitra, nekadašnjeg urednika portala Croatia.ch
Dijana Jelčić-Starčević je rođena 06.10. 1949 u Sarajevu. Studij fizioterapije završila u Zagrebu 1974.
Diplomirala kineziterapiju u Zürich-u. U Švicarskoj radila od 1974. do umirovljenja 2012. godine. Uporedo pisala poeziju i stručne radove.
„Dijana Starčević piše pjesme odavna. Ona je kao dijete glumice rano dodirnula nevidljivi svijet sna i privida, lica i naličja, obraza i obrazine. A to nije njeno jedino iskustvo. Njena shvaćanja poezije su u žarištu dubljem od površine razine vidljivosti. Izvor ljepote ona traži u zatrpanoj dubini tragičnog pamćenja. Nije jednostavno imenovati unutarnja stanja ali je smisao pjesme upravo u tome da uobliči „to nešto bezimeno što raste..“, kako Dijana kaže u jednom stihu…
„Opusti se.
Zavoli dan u kojem se budiš, zavoli misli i sjećanja, dozvoli srcu da diše…
Onda ćeš znati od kuda dolazi ljepota i da li je moj glas prošlost koju želiš zaboraviti.“
(dio recenzije Jure Kaštelana iz knjige „Odakle dolazi ljepota“ Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.)….
Pa evo i nama na Hrvatskom glasu Berlin prigode, uz stihove i prozu Dijane Jelčić-Starčević, zavoljeti dan u kojemu se budimo…
Dobro nam došla, Dijana!
Hrvatski glas Berlin
Sunoćavalo se. Baršunasti kobalt neba se pretakao u mjesečev sjaj. Ti si sjedio za radnim stolom i razbijao tišinu tipkovnicom. Sjedila sam na divanu i listala da Vincievu monografiju i osluškivala tvoje misli brojeći otkucaje slova kojima si rečenicama darivao smisao. Zidni sat je šaputao odu protočnosti vječnosti, crno- bijeli mačak je spavao kraj mojih nogu, a meni se pričinjalo kao da se vrijeme zaustavilo u očima Mona Lise. Smiješila mi se neotkrivenom tajnom renesansnog umjetnika.
Slijevanje dva lica u jedno se zrcalilo pred mojim očima. Je li to znakovlje dvojnosti Leonardove osobnosti ili ipak pretakanje njegove ljubavi koju je osjećao duboko u sebi. Što li krije taj osmijeh?, pomislih glasno.
Prišao si mi prekidajući pisanje. Uronih u dubinu njena tajanstvenog osmijeha i osjetih snagu ljubavi. Osmijeh je bio zarazan, obgrlio nas je nježnošću ruke koja je svoje osjećanje slila u neprocijenjivu vrijednost svevremena. Mističnost tog trenutka se kao zagrljaj vječnosti širila oko nas.
O čemu pišeš, upitah da ne odam uzbuđenje.
O pretakanju jedne duše u drugu, o neminovnoj sličnosti osmijeha pri ljubavnom činu, o suglasju žudnji odgovorio si, vraćajući se stolu.
Ostala sam sama, po meni pada sitna prašina vremena, a u prostore mojih misli ulaze pauci. Ziblju se na vjetru i proviruju kroz moje oči... strah me je... dođi, vidjeti ćeš... sve je pjesak i pjena... šapnuh Kaštelanov stih želeći da tvoj zagrljaj postane nevidljivi ali osjećajni veo blizine.
Postao je…
Dijana Jelčić
Istost u razlicitosti
Oznake: Hrvatski glas Berlin, Leonardo da Vinci, nova suradnja
|
