Marketing
Osmijeh na licu vremena...
@dnevnikjednerazvedenice me svojim jučerašnjim tekstom prisjetila na ovo, davno napisano… ljubav ubrizgana u genetsko naslijeđe nam daruje moć zrelosti… vječno proljeće u srcima i osmijeh na licu vremena... sinoć smo bili na premijeri u teatru Gavella... susreli prijatelje... smijali se... prijateljica je fotkala... i jutros mi darovala ovaj kolaž... sjećanje na večer teatra, glumačkog umijeća ljubavi i prijateljstva...
Čovjek oronuo u svome bolu sjedi na morskoj hridi i promatra svjetlucavu pučinu beskraja. Iz maglovitog oblaka njegova sna izlazi djevojčica i pita:
Reci, zašto su ti suze bijele?
Zato jer plačem zbog ljubavi.
Čovjek gleda kako na horizontu nestaje jedrenjak, a bijele suze se kao biseri kotrljaju niz obraze. Djevojčica nestaje na obzoru sna, a on šapuće u vjetar.
Bila je divna onu večer. U ljubavnoj igri pala je njena haljina. Kada se noć spustila zavolio sam je rukama i molio. Ne govori mi o varljivim nadama, draga, nade prolaze kao udar vjetra što urla u krošnjama prastarih breza i mnogo se lišća po meni prosipa. Ležali smo zajedno do svitanja i ona je vidjela moje suze.
Znam da si tužan kada si bez mene, ali reci zašto sada plačeš?
Kada nismo zajedno plačem od želje za tobom, kada sam kraj tebe tugujem zbog budućeg rastanka. Pomilovala je, smješeći se, moje oči, obukla haljinu i otišla.
Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Na njegov ispružen dlan sleti bjela golubica i odguguta vječno pitanje.
Odakle dolazi ljepota?
U meni žive sva uzbuđenja prvih pripadanja, šaputao je,
tiha vatra skrivena u udaljenim uglovima sjećanja.
Prošlost na granici sna i jave,
okus izmješanjih previranja duše,
mirisi sreće.
Golubica ga promatra svojim sivim očima i on ugleda suzu, kristalno jasnu kaplicu tuge u kojoj se zrcalio njegov lik.
Željeli smo razbiti ljubav u komadiće, željeli smo biti jaki, neosjetljivi, površni.
Borili smo se protiv suza, protiv nježnosti, protiv snova.
Ispirali smo dodire, tragove poljubaca, gorčinu i bol.
Željeli smo ljubav rastrgati na komadiće,
a nismo osjetili da pri tome uništvamao sebe.
Kristalno jasna kapljica tuge skliznu na njegov dlan.
Danas na rubu mladosti,
na obrubu još neostvarenih želja,
dajmo životu još jednu šansu.
Sunce obasjava dvorište naše ljubavi,
u predvečerje
na zalazu.
Obasjava dva prozora
iza kojih se skrila sreća
a zrak je još uvijek pun
naših još nedosanjanih snova.
Spustimo se u ovom predvečerju
u naše dvorište,
zagrli me u sobi
naše prve bračne noći.
Volimo se bez prošlosti
bez budućnosti,
volimo se u trenutku za trenutak.
Čovjek sjedi na hridi i promatra kako sunce tone u more. Suze na njegovom obrazu, bijele kao biseri, se kotrljaju do pješćane plaže. Žena u haljini od bijele svile ih skuplja i slaže ih u dijadem u svojoj sijedoj kosi.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
evo i ja se okušah u fotkanju, nije kao njena ali je fotkana srcem
Post je objavljen 08.05.2016. u 08:08 sati.